Dubrovački Jug svi smo voljeli. Mi u Sarajevu baš se i nismo nagledali vaterpola uživo, pa smo tih osamdesetih jedva čekali svjetska i evropska prvenstva, i Olimpijske igre, koji su, istina, stizali rijetko, ali svake godine bilo bi “nešto”. A u JRT shemi ponekad bismo pogledali i poneku utakmicu iz Prvenstva Jugoslavije, kao i iz Kupa šampiona, kada bi “naši” daleko dogurali.
Svi oni koji su ljetovali u Kuparima, a kojima je ta informacija, zapravo, i bila bitna, znali su da je u tamošnjem, istoimenom hotelu, svoje utakmice igrao Jug. Dobro, ne baš sve, nešto su morali ostaviti i za Gruž, ali neke od najbitnijih jesu. Naprimjer, kada su 1980. postali prvaci Jugoslavije, poslije osam uzastopnih titula Partizana, a naredne godine i prvaci Evrope.
Jedna od najvažnijih karika Juga bio je Goran Sukno. Brz kao hidrogliser, većinom je, za Jug i reprezentaciju Jugoslavije, plivao na početku četvrtine za loptu. Recimo, u utakmici Superkupa u Ljubljani protiv CSKA, koju je Jug dobio, svom klubu obezbijedio je prvi napad u svakoj četvrtini.
Nama, pak, djeci sa plaže Trstenica u Orebiću sredinom osamdesetih, neko od starijih nabio bi loptu prema Korčuli, a onda bi mi skakali u vodu i plivali do nje po principu ko će prije. I svako, ali svako od nas bi, jedva dolazeći do daha tokom nevještih kraul-zamaha, pronašao malo energije i izgovorio: “Sukno”.
No, Goran Sukno bio je univerzalni vojnik. Stručnjaci u fudbalu bi kazali – polivalentan igrač. Čuvao bi, naprimjer, igrača POŠK-a i u prvoj polovini osamdesetih najboljeg igrača na svijetu Milivoja Bebića da ovaj ne može mrdnuti, a onda isplivao kontru i dao go. Ipak, za Olimpijske igre u Moskvi 1980. bio je prekobrojan, dvanaesti. To niko dobro ne podnosi, pa nije ni on.
Ali bio je, između ostalog, član reprezentacije Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. kada su osvojili zlatnu medalju i kapiten tima koji je nekad nosio plave, a nekad bijele kapice na Svjetskom prvenstvu u Španiji 1986. i postao svjetski prvak.
Goran Sukno otišao je u nedjelju, 15. februara, u 67. godini. Bio je vaterpolski Krešimir Ćosić, gledao je unaprijed, daleko u budućnost, igrao je početkom 80-ih vaterpolo kakav se igra danas. Čitam u Slobodnoj Dalmaciji: “Gospodin u plivalištu i izvan njega. Jugaši, suigrači, su ga cijenili, dvije godine je bio kapetan reprezentacije, i to govori u prilog tome.” Po završetku karijere bio je sportski direktor Juga. Rođen je 6. aprila, na Dan grada Sarajeva.
Oba njegova sina, Ivan i Sandro, krenuli su očevim zaveslajima, jer njihov otac bio je, osim kao hirogliser, brz kao i Matija Ljubek i Mirko Nišović u kanuu dvokleku, na već spomenutom OI-ju u L.A.-ju. Ovaj drugi, Sandro, jedno vrijeme bio je najbolji vaterpolista na planeti, a sa Hrvatskom je osvojio olimpijsko i svjetsko zlato.
I danas, kad u vodi izbacim loptu prema nekom, kažem – Đuho. Naravno, to je Veselin, Goranov saigrač. A dok plivam, obavezno izgovorim – Sukno. Amin.
