Piše: Arben Murtezić
Dok moderni populizam sa društvenih mreža zahtijeva gnjev i ideološku čistotu,
autentični engleski patriotizam počiva na „običnoj pristojnosti“, ironiji i stoicizmu koji ne trpi demagoge.
Desni populisti nas uče da ništa prirodnije nije nego biti nacionalista, a da je ostalo, kao tolerancija i kosmopolitizam produkt zavjere intelektualnih elita.
Tako površno posmatrajući britansku političku scenu i uspon populističkog pokreta Reform UK možemo pomisliti da je to još jedna erupcija potisnutog nacionalizma. Međutim, populizam i nacionalizam suštinski su strani Englezima i ovo nije povratak korijenima, već uvozni proizvod koji svoj uspjeh duguje algoritamskim ratovima i razočaranjem u državne institucije.
OBIČAN ŽIVOT
Ono što jeste u engleskom duhu i tradiciji, da ne bježimo od tih omiljenih populističkih pojmova, jeste patriotizam koji je simplificiran na način da ne predstavlja nikakvo više osjećanje ili poziv, već samo privrženost lokalnom načinu života i onome što je Orwell zvao običnom pristojnošću, bez stalne potrebe za neprijateljem.
Orwell je to ilustrovao i kroz engleske vojne pjesme, primijetivši da u njima nema mržnje prema neprijatelju, već je meta ismijavanja najčešće sopstveni podoficir (Sergeant-Major).
Za Engleza, pravi protivnik nije onaj s druge strane rova, već onaj koji mu stoji iznad glave i naređuje šta da mislii radi. Slično tome, vjerovatno najpoznatija budnica “There’ll Always Be an England” ne slavi ono standardno i predvidljivo: sveti prag, još svetiji adekvatni vjerski objekat, zakletvu predaka, krv na desetine načina i tako dalje.
KAKO SE KALIO IDENTITET
Pjesma je oda običnom, mirnom životu koji treba zaštititi od svakog oblika fanatizma i borba je potrebna samo da bi se zaštitila užurbana gradska ulica i kućica pored puta.
Engleski identitet se tradicionalno kalio u pabu, prostoru mikro-demokratije gdje vlada ironija i duboki skepticizam prema svakome ko želi da drži bank.
Sjećam se kada sam jednom u pab lošem dijelu siromašnog grada ušetao noseći The Guardian, list koji preferiraju intelektualci. Šanker je odmah skrenuo pažnju ostalima da je u kafanu ušao pametnjaković, što je izazvalo salve zdravog smijeha i demonstraciju nezdravih zuba. To se ponavljalo narednih sedmica i kada nisam nosio novine, uvijek se našao neko da me, na opštu radost svih prisutnih, uključujući i mene, pita gdje su mi.
MATE PARLOV JEDINI
Nasuprot pabu, uspon populista dešava se u digitalnom prostoru. Dok pab zahtijeva mjeru, da uvijek kada naručujete se osvrnete da li ste sigurno na redu, algoritmi nagrađuju gnjev i bezobrazluk. Umjesto tradicionalne suzdržanosti i stoicizma, tu je kultura viktimizacije, vječite uvrijeđenosti i kuknjave.
Englezi su oduvijek mrzili “pravljenje scene”, a moderni nacionalizam je upravo to neprestana, režirana scena. Uz to tu je i tradicija šale na sopstveni račun, svojstvena identitetu koji je uvijek dovoljno samouvjeren da se sebi može smijati. Osim već legendarnih komedija, rijetko ćete pogledati ozbiljna predavanja o zaista čudesnoj nacionalnoj istoriji, bez komentara i šale koja bi zgrozila nacionaliste kakve poznajemo.
Tako se na najslušanijem istorijskom podkastu, poglavlje o bitki kod Trafalgara najavljuje kroz poziv da osjetljivije patriote ponesu maramice jer će siguno zaplakati od ponosa. Uz priču o Ivani Orleanskoj ide spojler i upozorenje da će Englezi doživjeti neke neugodne poraze pa da oni koje to i danas boli ne slušaju. Ipak, nada ostaje, jer kao što je Mate Parlov govorio da ne može biti nacionalista jer je bio prvak svijeta, nacionalisti ne mogu biti ni oni koji su tim svjetom vladali.
