Bilo je to Titovo posljednje putovanje. U Havanu, na Samit nesvrstanih. „Svrha organizacije je“, kako piše u Havanskoj deklaraciji iz 1979., „osigurati nacionalnu neovisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i osiguranje nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, apartheida i rasizma, uključujući i cionizam i sve oblike strane agresije, okupacije, dominacije, miješanja i hegemonije, kao i protiv blokovske politike”.
Tako je. Međutim, bilo je tu i problema.
Te 1979. Pokret nesvrstanih trebao se, kao, opredijeliti na koju će stranu: na istok ili na zapad. E, na imperijalistički, kapitalistički, konzumeristički zapad nije mogao i nije smio, pa je onda ostao samo SSSR. Tako je to vidio i domaćin tog Samita Fidel Castro.
Dočekao je on Tita kako i treba: uz sve počasti, zastave i lovorike. I šetao se Maršal halom u Havani sa cigarom koja se dimila do Paragvaja.
Tito je sjeo, svi ostali kad su govorili stajali su pa i sam Fidel, u bijelom odijelu, i održao dotad, a i dosad, nezabilježen monolog. Čitava hala kraj njegovog izlaganja dočekala je na nogama. Samo što nisu zapjevali pjesmu: „Ovo nam je naša borba dala, da imamo Tita za maršala…“
Danas se obilježava 46 godina otkako je Tito nije s nama.
(Sredinom.ba)
