Razgovarao: Aleš Gaube
Evropska komesarka za proširenje rado ističe da se Evropska unija nalazi u najvažnijem periodu za proširenje. Prema ocjeni Marte Kos, zemlje kandidatkinje su u posljednje dvije godine brzo napredovale u preuzimanju evropske pravne stečevine i zato što nove geopolitičke okolnosti nalažu proširenje. Trinaest godina nakon što se Evropskoj uniji pridružila Hrvatska, Crna Gora se ubrzano približava ciljnoj ravnini. Nju i druge nove kandidatkinje mogla bi dočekati brojna nova pravila u Evropskoj uniji, dok ta pravila, ako jednog dana bude primljena i Srbija, više neće biti nova. Prijedloge novih pravila ove je sedmice, u ime Evropske komisije, predstavila evropska komesarka za proširenje.
Da je velika zagovornica proširenja, ne treba posebno naglašavati. Veliki optimizam u pogledu proširenja koji pokazuje Korušica, uz poneku promišljeno kritičnu riječ o politikama evropskih integracija, dio je opisa njenih radnih zadataka. Ovih dana posebno je ponosna što je Evropska komisija državama članicama predstavila brojne prijedloge reformi, uz čiju će podršku one morati pokazati koliko snažno žele da Evropska unija bude ojačana novim članicama. Više odlučivanja kvalificiranom većinom i manje mjesta u Evropskoj komisiji predstavljaju test za stare članice: jesu li spremne krenuti putem preoblikovanja ustroja Evropske unije
Dok je Srbija zaspala na bedemima nacionalizma i historijskih mitova, Crna Gora je, zajedno s Albanijom, zahvaljujući upornom radu preuzela vodeću poziciju među zemljama kandidatkinjama. Godina 2028. mogla bi postati godina osmog proširenja Evropske unije. Kada Crna Gora postane članica, Martu Kos (61), liberalnu po političkom opredjeljenju, očekuje i ispunjenje obećanja koje je dala Crnogorcima. Ako oni izdrže te po u završnoj fazi pregovora, i ona će imati dovoljno snage da se popne na Bobotov kuk, najviši vrh Durmitora, visok 2.523 metra.
U pregledu ste predložili i brojne zaštitne mehanizme za Evropsku uniju nakon proširenja. Oni se odnose na nove članice. Prema mojoj procjeni, posebno se izdvajaju dva. Jedan je mogućnost oduzimanja prava glasa i izricanja finansijskih kazni novim članicama ako sistematski krše temeljne vrijednosti EU-a. Drugi je da u određenom periodu ne bi smjele sprečavati daljnja proširenja Evropske unije korištenjem prava veta. Zašto su Evropskoj uniji potrebni tako strogi zaštitni mehanizmi?
Sistem zaštitnih mehanizama nije ništa novo. Praktično su ih imale sve države koje su pristupile Uniji u posljednjih 30 godina. To su, naprimjer, zaštitne mjere koje se odnose na pojedine sektore, kao što je poljoprivreda, ili na prijelazna razdoblja. Poljskoj, koja je 2004. postala punopravna članica Unije, dodijeljena su dva različita prijelazna režima u oblasti poljoprivrede: postepeno uvođenje direktnih plaćanja poljoprivrednicima u periodu od deset godina i dvanaestogodišnje razdoblje tokom kojeg stranci nisu mogli kupovati poljoprivredno zemljište. Dakle, to nam je odavno poznato.
Ova dva nova pristupa koja ste spomenuli predlažemo na osnovu iskustava iz prošlosti. Ona su nas naučila da moramo učiniti sve kako bismo se zaštitili i spriječili da nam se Viktor Orbán ponovo dogodi.
Dejtonski sporazum bio je dobar jer je zaustavio rat, ali više nije dobar za to da Bosna i Hercegovina može normalno živjeti.
Zato predlažemo da, pored člana 7. Ugovora o Evropskoj uniji, na osnovu kojeg već sada možemo poduzimati mjere protiv država koje krše vladavinu prava, demokratiju i naše vrijednosti, uvedemo još jedan zaštitni mehanizam. On bi dopunjavao taj član 7. i omogućavao bržu reakciju. Član 7. i dalje bi važio i za stare i za nove članice. Želimo, međutim, osigurati da naše djelovanje bude efikasnije. Važno je da se ovaj zaštitni mehanizam aktivira samo u slučaju ozbiljnog kršenja vladavine prava, demokratije i naših vrijednosti. Među mogućim kršenjima naveli smo i eventualno kršenje člana 4. Ugovora o Evropskoj uniji, koji govori o lojalnoj saradnji.
Zaštitni mehanizmi aktivirat će se samo ako država prekrši navedene članove Ugovora o EU-u. Ako države budu djelovale u skladu s evropskim pravilima, ove mehanizme uopće neće osjetiti. Ali ako krenu protiv tih pravila, mehanizmi će uzvratiti udarac.
Ne uspostavljaju li se ovim sistemom zaštitnih mehanizama dvije kategorije članica – nove članice, na koje se ti mehanizmi primjenjuju, i stare članice, protiv kojih se već mogu voditi postupci na osnovu člana 7. Ugovora o EU i drugih mehanizama? Ti su se mehanizmi u prošlosti, na primjerima Poljske i Mađarske, pokazali neefikasnim jer jedna članica drugoj pomaže vetom i tako blokira nastavak postupka.
Nove članice će, u načelu, imati jednaka prava kao stare. Do razlika bi moglo doći samo u slučaju kršenja pravila. Međutim, spremni smo razgovarati s državama članicama i o primjeni člana 7. te o tome kako bismo mogli poboljšati taj sistem.
Kada je riječ o zaštitnom mehanizmu kojim bi se spriječilo da nove članice blokiraju daljnja proširenja, predlažemo da se nove države članice same ograniče. Dobrovoljno bi prihvatile posebnu deklaraciju kojom bi se obavezale da se neće koristiti vetom u pitanjima proširenja kada je riječ o bilateralnim sporovima. Takva obaveza ne bi bila dio pristupnog ugovora.
Pokazuju li svi ovi zaštitni mehanizmi, na neki način, i skepticizam Evropske komisije u pogledu toga hoće li kandidatkinje tokom pregovaračkog procesa zaista otkloniti sve nedostatke u poštovanju vladavine prava?
Nijedna država ne može postati članica dok ne ispuni sve uslove. Međutim, niko nam ne može garantovati, što smo ustanovili i proteklih godina, da će se države pridržavati svih pravila i nakon što postanu članice. Prema mišljenju Evropske komisije, moramo učiniti sve kako bismo bili efikasni i zastupali iste vrijednosti koje zagovaramo tokom procesa pristupanja EU, odnosno koje vrijede i danas. Moramo imati institucije i instrumente kojima ćemo moći intervenirati ako neka država u budućnosti na to zaboravi.
Istovremeno, to je i jedini način da se stavi završna tačka i da države članice na kraju pristanu na proširenje. Bez garancije da će se države, nakon što postanu članice, ponašati u skladu s pravilima, ne mogu zamisliti kako bi Evropska unija mogla biti snažna ili još snažnija.
Jasno poručujemo da ekonomski razvoj i investicije nisu sve, nego da se moraju poštovati i pravila, a posebno da se ne smije djelovati na osnovu korupcije.
Moramo osigurati da nakon prijema novih članica budemo snažniji, a ne slabiji. Nažalost, primjeri iz prošlosti, posebno Mađarska, pokazuju da se države nisu pridržavale zajedničkih pravila. Mađarska nije djelovala samo protiv člana 7. nego, prema mojoj ličnoj procjeni, i protiv člana 4, koji govori o lojalnoj saradnji u ostvarivanju dogovorenih ciljeva. Dala je zeleno svjetlo Ukrajini da postane kandidatkinja, a zatim blokirala njen daljnji put. To znači da je jedna država članica djelovala protiv zajednički dogovorenih ciljeva, odnosno protiv nastojanja da se Ukrajini pomogne da postane članica Unije.
Marta Kos (Foto: Agencije)
Kada je riječ o mađarskom vetu na ukrajinsko članstvo, još nije sasvim jasno povlači li ga Peter Magyar. Traži da se razjasne prava mađarske manjine u Ukrajini…
…To razjašnjenje, da upotrijebim vašu riječ, već se dogodilo time što su se Ukrajina i Mađarska dogovorile o akcionom planu za zaštitu mađarske manjine u Ukrajini. Mađarska više ne blokira proces, nego zahtijeva da Ukrajina ispuni ono što je dogovoreno. Postoje dobre mogućnosti da sljedeće sedmice otvorimo pregovaračke klastere dva i tri za Ukrajinu, a posljedično i za Moldaviju. Da bi se to dogodilo, ukrajinski parlament prethodno mora usvojiti zakon o obrazovanju manjina. Međutim, i to je ranije dogovoreno. Mađari zahtijevaju da Ukrajina ispuni postignuti dogovor, ali više nema one opće blokade kakva je ranije postojala.
Do kraja mjeseca usvojit ćete još četiri mape puta koje će pokazati kako Crna Gora, Albanija, Ukrajina i Moldavija mogu zaključiti pregovore o pojedinim poglavljima. One će sadržavati i ciljne datume kada bi se to moglo dogoditi. Može li se usvajanje tih mapa puta shvatiti kao neka vrsta obaveze Evropske unije da će se proširenje na te zemlje zaista dogoditi?
U pravu ste. Želimo pokazati da za ove četiri zemlje koje su najdalje odmakle u pregovaračkom procesu postoji realna mogućnost članstva. To, međutim, ne znači da takva mogućnost ne postoji i za ostale.
Podržavamo viziju Crne Gore da postane članica 2028. godine. Također podržavamo Moldaviju u namjeri da pregovore završi u prvoj polovini 2028. i postane članica do 2030. godine. Albaniju podržavamo u namjeri da pregovore završi do kraja naredne godine i postane članica do 2030. Naravno, podržavamo i Ukrajinu. Kod te zemlje postavlja se pitanje hoćemo li zbog ratnih okolnosti moći utvrditi precizan vremenski plan.
Za mene je imenovanje četiri zemlje koje su najdalje odmakle u pregovaračkom procesu jedna od najvažnijih poruka dana. To znači da je proširenje Evropske unije na te četiri zemlje, pod određenim uslovima, moguće. Rado to upoređujem s događajem iz 1999. godine u Helsinkiju, kada je Evropsko vijeće donijelo odluku da će Evropska unija od 2002. biti spremna za proširenje na nove članice čim ispune uslove. Ta poruka tada je bila izuzetno važna. Omogućila je Sloveniji i drugim državama da do proširenja zaista dođe 2004. godine. Slično danas razumijem ovaj helsinški trenutak, koji bismo mogli nazvati strazburškim trenutkom.
Ako je za ove četiri države prilično jasno da mogu postati članice EU-a, u evropskoj čekaonici za članstvo i dalje je velika gužva. Države poput Srbije, Bosne i Hercegovine, Turske i Sjeverne Makedonije, koje sve imaju status kandidatkinja, vjerovatno se s pravom mogu pitati zašto nisu dobile takvu mapu puta.
Tačno. Sve te države jednog dana mogu dobiti mapu puta, ali morat će znatno više napredovati u odnosu na stanje u kojem se danas nalaze. Razlozi zbog kojih države ne napreduju u procesu proširenja veoma su različiti. Objasnit ću to jednom usporedbom. Automobil koji se kreće naprijed vrijedi usmjeravati i pokazivati mu put samo ako se zaista kreće i ima dovoljno goriva. Gorivo za države predstavljaju reforme, odnosno ispunjavanje traženih uslova. Ako automobil stoji u mjestu, nema smisla da ga mi, kao Evropska unija, samo guramo odostraga, a pogotovo ne ako se kreće unazad, da upotrijebim ovu metaforu za nazadovanje u procesu proširenja.
Želim, dakle, reći da sve države mogu dobiti mapu puta, ali moraju znatno više napredovati. Istovremeno, isticanje četiri najnaprednije kandidatkinje pokazuje da se napredak može ostvariti i u najtežim okolnostima. Pogledajte Ukrajinu. Prvi put imamo zemlju kandidatkinju koja je u ratu. Uprkos tome, uspijeva ispunjavati uslove i napredovati u procesu proširenja.
Nakon izbora u Bosni i Hercegovini, a kada budu završeni i izbori u Srbiji, sa svojim ću timom ozbiljno razmotriti koje su druge mogućnosti, osim klasičnog procesa proširenja, koji im očigledno zasad nije dostupan. Već se intenzivno bavimo rješavanjem odnosa između Bugarske i Sjeverne Makedonije.
Foto: Agencije
Spomenuli ste Bosnu. U Bosni i Hercegovini su prije nekoliko dana održani izbori, a nacionalistički političari ponovo su pobijedili. Takva pobjeda nacionalizma posebno je vidljiva u Republici Srpskoj, gdje je Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika ostvario trostruku pobjedu. Kako objašnjavate to što etničke grupe u Bosni i Hercegovini ne uspijevaju pronaći put naprijed i prevazići posljednje prepreke za početak pregovora s Evropskom unijom? Nedostaju još reforma pravosuđa i imenovanje glavnog pregovarača s EUom. Čini li vam se da je Bosna ostala na balkanskom peronu i da više ne pronalazi put do evropskog voza?
Voljela bih da na vaše pitanje mogu odgovoriti odlučnije, ali ne mogu. Dejtonski sporazum bio je dobar jer je zaustavio rat, ali više nije dobar za to da Bosna i Hercegovina može normalno živjeti. Imamo političare koji ne rade u interesu cijele Bosne i Hercegovine, nego u interesu pojedinih entiteta ili pojedinih naroda koji u njoj žive.
Žalosno mi je kada vidim da čak ni ono što smo pripremili za sve države zapadnog Balkana, poput Plana rasta, zasad ne može koristiti stanovnicima Bosne i Hercegovine. Za Bosnu smo pripremili milijardu eura. Budući da se etničke grupe međusobno blokiraju u procesu ratifikacije dva sporazuma koja su neophodna da bi ta sredstva mogla početi koristiti, stanovnici Bosne i Hercegovine zasad od toga neće imati nikakve koristi.
Ako automobil stoji u mjestu, nema smisla da ga mi, kao Evropska unija, samo guramo odostraga, a pogotovo ne ako se taj automobil čak kreće unazad.
Za nas su važni teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, njen suverenitet i ustavno uređenje. To su temelji na kojima moramo graditi i razgovarati sa svima. Posebno me žalosti što je riječ o državi u kojoj je rat devedesetih godina bio zaista izuzetno težak. Umjesto da lideri, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i drugdje na zapadnom Balkanu, doprinose zacjeljivanju starih rana, oni na te rane stalno iznova sipaju so. Smatram da političari u tome snose izuzetno veliku odgovornost.
Foto: Arhiv
Posljednja istraživanja kojima raspolažemo pokazuju da je većina građana Bosne i Hercegovine, kako u Federaciji tako i u Republici Srpskoj, i dalje za članstvo u Evropskoj uniji. Tamošnji političari to bi trebali više uzimati u obzir i raditi u interesu svojih građana, a ne samo svojih političkih stranaka ili vlastitih džepova.
Drugi razlog je to što se Bosna suočava s međunarodnim trendovima takozvane transakcijske politike, u kojoj su prisutni i interesi drugih država, a ne samo Evropske unije. Te druge države, kako bi ostvarile vlastite interese, od političara u Bosni i Hercegovini i njihovih građana ne zahtijevaju poštovanje vladavine prava, demokratije i vrijednosti.
To se Evropskoj uniji ne događa samo u Bosni i Hercegovini. Vidimo da je za mnoge aktere koji više vjeruju u transakcije nego u pravila takav pristup znatno jednostavniji nego naš. Mi jasno poručujemo da ekonomski razvoj i investicije nisu sve, nego da se moraju poštovati i pravila, a posebno da se ne smije djelovati na osnovu korupcije.
EU je pravila greške prema BiH
Mislite li ovim opisom i na Srbiju?
Ne bih izdvajala konkretne države. Riječ je o širim utjecajima koji ne dolaze samo iz Evrope nego i iz ostatka svijeta.
Ipak, mislim da je u vašem viđenju lako prepoznati bivšeg srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, sada već običnog građanina koji se kandidira za premijersku funkciju. Ni u Srbiji EU nije naročito dobro prihvaćena. Evropska zastava nije bila posebno vidljiva na protestima studenata. S druge strane, evropske zastave bile su posvuda u gruzijskim gradovima kada su građani demonstrirali za očuvanje demokratije u svojoj zemlji. Kako to objašnjavate?
Aleksandar Vučić (Foto: Arhiv)
Razlika između Bosne i Hercegovine i Srbije jeste u tome što je u Bosni i Hercegovini većina stanovnika i dalje za članstvo u Evropskoj uniji, dok je taj udio u Srbiji posljednjih godina opao.
Isto pitanje, zašto nema više evropskih zastava, postavljala sam i na brojnim sastancima s predstavnicima Srbije na različitim nivoima. Ljudi su mi više puta davali nekoliko vrsta odgovora.
Prvi glasi: “Bombardovali ste nas.” Međutim, to nije bila Evropska unija, nego NATO.
Drugi odgovor je: “Želite da se odreknemo Kosova.” Evropska unija to od Srbije nikada nije zahtijevala. Ono što zahtijevamo jeste normalizacija odnosa između Kosova i Srbije.
Kao treći razlog čula sam da bi Srbija morala odustati od prijateljskih odnosa s Rusijom. Ni to nikada nismo rekli. Međutim, očekujemo da država koja želi pristupiti Evropskoj uniji bude strateški usklađena s nama.
Mnogo je razloga zbog kojih nema više evropskih zastava. Ni tokom ove predizborne kampanje nisu svi za Evropsku uniju. Ne očekujem ni da svi podržavaju članstvo u Evropskoj uniji. Ipak, željela bih da lideri koji tvrde da podržavaju evropski put to dokazuju i djelima, a ne da nas često kritikuju ili optužuju da smo stajali iza studentskih protesta kada su počeli i da stojimo iza njih sve do danas.
Možete li kritički ocijeniti šta je EU pogrešno uradila u BiH i Srbiji, pa je članstvo izgubilo mjesto među tamošnjim prioritetima i više se ne primjećuje velika želja za pristupanjem Uniji, ni u Srbiji ni u Bosni?
Jedna od većih grešaka Evropske unije napravljena je još ranije: nismo uspjeli pravovremeno integrirati sve države zapadnog Balkana. Cijenu toga plaćamo danas.
Današnje proširenje odvija se u znatno drugačijim geopolitičkim okolnostima nego u vrijeme kada je Slovenija pregovarala o članstvu u Evropskoj uniji. Današnje geopolitičke prilike promijenile su se i zbog preraspodjele moći među našim važnim partnerima na Zapadu. Promijenile su se i zato što bi neki, naravno, željeli sjediti na više stolica istovremeno, iako iz Evropske unije dobivaju jasne signale da to nije moguće.
Za Sloveniju mogu raditi na mnogo načina i to zaista i radim. Zato mi slovenski političari nisu neophodni.
Ali da se vratim vašem pitanju. Moramo ozbiljno razgovarati s državama članicama o tome kako dalje sa Srbijom te Bosnom i Hercegovinom. To namjeravamo učiniti odmah nakon izbora, odnosno čim obje države dobiju nove institucije i izaberu nove lidere. To je jedan od naših veoma važnih zadataka.
Za obje države ima mjesta u Evropskoj uniji. Međutim, i sami moramo razmotriti zašto u tim državama ne funkcionišu uobičajeni pristupi proširenju, koji su dosad uvijek davali rezultate i još uvijek ih daju u većini zemalja kandidatkinja. Moramo utvrditi postoje li neki drugi mogući pristupi.
Vučićeva stranka i dalje zadržava članstvo u EU kao svoj strateški cilj. Međutim, na studentskoj izbornoj listi ne primjećuje se veći naglasak na Evropskoj uniji. Ko bi bio bolji sagovornik za EU kada je riječ o članstvu?
Na to hipotetičko pitanje ne mogu odgovoriti. Vrijeme nakon izbora pokazat će hoće li srbijanska vlada samo govoriti da ozbiljno računa na članstvo u Evropskoj uniji ili će biti spremna nešto i učiniti kako bi ga ostvarila.
Važan element današnjih odluka o postepenom proširenju jeste to što smo dosad koristi od postepene integracije stavljali na raspolaganje praktično svim državama kandidatkinjama. To se, naprimjer, odnosi na standardizirani prenos prekograničnih plaćanja u okviru sistema SEPA ili na roming, o čemu ćemo uskoro početi pregovore sa svim zemljama kandidatkinjama zapadnog Balkana.
U budućnosti će koristi produbljene postepene integracije moći ostvarivati samo one države koje budu strateški usklađene s Evropskom unijom. Ne govorim samo o usklađivanju stavova u okviru zajedničke evropske vanjske i sigurnosne politike nego i o mnogo širem usklađivanju. To će postati važna razlika.
Da se vratim Srbiji. Želim vladu koja će ozbiljno napredovati u pregovorima, provoditi reforme i neće koristiti antievropsku retoriku, nego će Evropsku uniju i evropski put, ako zaista vjeruje u njih, predstavljati i u pozitivnom svjetlu.
Srbija je ekonomski najvažnija država u regiji, a vojno i najjača. Teško je zamisliti sljedeće proširenje bez države koja povlači konce u cijeloj regiji. Kako vi vidite Srbiju? Vaš nekadašnji stranački kolega Klemen Grošelj nedavno je za Objektiv napisao da Srbija prema vani održava demokratske institucije, ali da sve to djeluje više kao fasada, dok je stvarna politička moć koncentrirana negdje drugo. Jeste li vi Vučićevu Srbiju doživjeli na takav način?
Ne bih više komentirala, kako ste rekli, Vučićevu Srbiju izvan okvira procesa proširenja. Svi u Evropskoj komisiji svjesni smo snage Srbije. Ali sljedeće proširenje Evropske unije dogodit će se bez Srbije. Sljedeće proširenje bit će ulazak Crne Gore u Evropsku uniju.
(Tekst prenosimo s dozvolom uredništva “Dnevnika”, Ljubljana, a kompletan intervju možete pročitati ovdje)
