I Miki je volio “Ćacilend”

Moralni sunovrat uslijedio je kada je Vučića uporedio sa De Gaulleom

Redakcija
8 min čitanja
Miki Manojlović (Foto: Arhiv)

Piše: Edin Bajramović

- Marketing -

Iz Ferala su 1995. Ili 1996., pred neke izbore u Hrvatskoj, nazvali Tonija Kukoča u Chicago da ga pitaju je li istina da je podržao Franju Tuđmana, jer su oni vidjeli nekakav spisak u Večernjem listu ili gdje je već to moglo biti objavljeno, možda Vjesniku. “Jeben onog ko me tu stavija”, rekao je Toni, ako ja sa ovo stavija nisam šta falija. I ako se sjećam.

Nikola Jokić, jedan od najboljih košarkaša na svijetu već nekoliko godina podržao je Aleksandra Vučića pred izbore koji su u Srbiji održani 25. oktobra. Ipak, nije sad stvar u tome što onako veliki možeš vrlo brzo postati mali, i što nikad nećeš prestići Kukoča kao sportsku vertikalu, nego što Jokić nije iznenadio, on nekako uz Vučić i ide.

Poređenje koje nikako nema smisla

Ali, iznenađenje jeste Predrag Miki Manojlović. Doduše, to je bilo iznenađenje prije četiri i po godine, ali i danas se vodi kao friško. Ili, možda, nije. Manojlović je u aprilu 2022. i to na TV N1 uporedio Vučića sa Charlesom de Gaulleom balkanskih prostora. “Je li ta izjava, odnosno poređenje sa vođom francuske Pete republike i srbijanskog predsjednika, u nekakvoj vezi sa eventualnom gradnjom zgrade Mikijevog privatnog pozorišta?”, upitao se novinar Al Jazeere Balkans. Vučić je potom izjavio da je posebno ponosan kada neko poput Manojlovića ima riječi hvale za njegov rad.  

A ja se prisjećam intervjua koji sam radio s njim u Slobodnoj Bosni 2004. godine. Tada je bila aktuelna njegova saradnja s još jednim, kasnije inkriminisanim likom, rediteljem Daliborom Matanićem iz Zagreba na filmu Sto minuta Slave. Intervju je objavljen u prvom fullcolor izdanju sarajevskog sedmičnika.

Danisov poziv se ne odbija

Prvo je potvrdio da će glumiti u tada novom filmu Danisa Tanovića po imenu Pakao. “Potvrđujem tačnost te informacije, iako ne znam ko vam je to rekao. Scenario je izvrstan, pruža neograničene mogućnosti razmene reditelja sa svima koji film stvaraju. Moja uloga nije prostrana koliko bi se iz infomacije do koje ste došli i koju sam potvrdio moglo pomisliti. Međutim, njen značaj daleko prevazilazi njenu formalnu prostranost”, rekao je glumac koji sada ima 76 godina.  

“Činjenicu da je Danis za film Ničija zemlja dobio Oscara doživeo sam kao veliki trenutak i priznanje ne samo za bosansku kinematografiju, već kao sreću, nagradu i ohrabrenje za sve filmske stvaraoce jugoistočne Evrope. Pa, kakav film može da dobije Oscara? Naravno, odličan. Nisam video nijedan loš film krunisan Oscarom”, bio je impresioniran.

Pričao je i o Emiru Kusturici: “Ondašnji Festival jugoslovenskog igranog filma u Puli me je nagradio sa dve Zlatne arene. Prva je dobijena za film Nešto između Srđana Karanovića, druga je bila za Oca. Sa Emirom Kusturicom sam radio još jedan film, Underground. Oba su osvojila Zlatnu palmu u Cannesu. Tako sam vam ja, zvuči neskromno ali je istinito, jedini glumac na svetu koji je odigrao dve glavne uloge u dva filma dobitnika ove najveće međunarodne filmske nagrade. Pored Petera Brooka, Emir Kusturica je najveći reditelj s kojim sam radio.”

Saradnja i sa Harisom Pašovićem

A pričao je i o saradnji sa još jednim sarajevskim rediteljem, Harisom Pašovićem. S njim je prije rata radio na dvije predstave u Beogradu: Dozivanje ptica i Čekajući Godota. “Svi mi koji smo imali sreću i čast da s Harisom Pašovićem putujemo u svet malo poznatog, proveli smo fantastično vreme u ta dva procesa. Bile su to dve predstave koje bih i danas voleo da igram. Verujem da će Haris, ako bude pročitao ovaj intervju, sarkastično, ali pogrešno, pomisliti i potom reći da Ptice ne bih danas mogao da odigram, a da bih Godota možda i mogao, kada me godine ne bi pritiskale. O kako se vara profesor Pašović! Ko zna, možda i raspršim kao mehur od sapunice njegovo osećanje vremena i relativne prolaznosti moći pri prvom našem susretu. Na sceni, u radu, naravno. Voleo bih to, naš ponovni pozorišni susret. Poslednji put bio sam u Sarajevu 1991. godine kada smo igrali Godota sa velikom uživancijom. Tada se nisam nadao, nisam mogao ni pomisliti šta će se sve uskoro zbiti. Bio sam budala ili optimista, ko zna. Do kraja 1993., kada sam napustio Beograd, imao sam malo informacija o strašnim zbivanjima u Sarajevu i u BiH, ali po mom odlasku u inostranstvo vesti su bile mnogobrojne”, pričao mi je Manojlović prije 22 godine.

Ali i o napuštanju Beograda 1993. godine. “Pazite, ja nisam disident, nisam ni trbuhoputnik, ja sam čovek koji je pravio izbor čak i kada je ponuda bila oskudna. Kada čovek ne pomogne sudbini i nepredvidivu putanju svog života prepusti drugima i da se u ruke balkanskih trećeligaških ‘političara’, završio je svoje na ovom svetu. Pa, kako mislite da sam mogao da reagujem? Zemlja mi se raspala, smrti na sve strane vođene neviđenim i neiscrpnim darom ovih prostora za oduzimanjem tuđih života na najrazličitije načine, u rodnom gradu gde su lokalni giganti, ti matori neodrasli primitivci dobili šansu da kroje sudbine pojedincu, naciji, na dug vremenski period, kako sam mogao da reagujem?“

A onda kaže da je imao tri izbora: “Prvi, da uđem u tadašnji SPS, gde bi me oberučke primili i gde bih, kao opšti ljubimac i starog i mladog, odmah postao član Glavnog odbora i da na prvoj sednici ubijem Slobodana Miloševića. I tako se upišem u istoriju. Priznajem, nisam imao hrabrosti za taj upis. Drugi, da ništa ne primećujem, ne osećam, ne mislim i da radim ‘svoj posao’. Nezgodno, jer moj ‘posao’ je i moje intenzivno življenje prepuno istinskih događaja. I pitanja sa malo odgovora. Nisam mogao da budem svoj u katastrofi kojoj nikako nisam doprineo. I treći, da ukinem sebe, što verujte, nije nimalo nehrabro i lako. Odabrao sam treći.“ Ali nije odabrao broj 3 na glasačkom listiću 25. oktobra. Odabrao je da bude ćaci. A sad se sjetih, i ne znam zašto, da je Zijo, kojeg je u filmu Otac na službenom putu igrao Mustafa Nadarević svog zeta Mešu, uloga Mikija Manojlovića, upitao: “Šta ti misliš da mi zbog pizde hapsimo?”

Sredinom.ba

Podijeli ovaj članak