Piše: Ahmed Burić
Kako je rekao Gianni Infantino u svlačionici, nakon što je Iran odigrao prvo kolo protiv Novog Zelanda, tako je i bilo: “Igraćete još dvije utakmice.” Jer, kad je već tako da su ih morali voziti iz Tijuane svaki dan, i da čisto da se zna ko je glavni, uskratiti vize nekim od ljudi iz tehničke delegacije, kako bi ih dodatno oslabili – onda je i logično da ih, bez poraza u grupi – pošalju kući. Nije tu bitna odluka VAR-a, nije čak bitno ni je li bio ofsajda, a izgleda da je bio, najmanje je bitan poljski sudija Marciniak. Bitno je da se održi privid regularnosti takmičenja, a da se nastavi po starom.
Učestvovati a ne razmišljati
Jer, FIFA u svijetu ovakvom kakav jeste predstavlja samo još jednu administrativnu jedinicu u kojoj vlada samo jedan zakon. Pogađate – zakon jačega. A valja se malo i “osvetiti”: znate li i jedan rat na svijetu u kojem je “pobjednik” razglasio “pobjedu” nakon prva dva napada na teritoriju kojoj fizički nije prišao, a onda mjesec dana nakon toga potpisao “mirovni” ugovor kojim se “pobijeđenom” obavezuje isplatiti više od 300 milijardi dolara odštete? Čije je zvanično ime sredstva za obnovu od regionalnih saveznika.
U toku je, dakle, prvo Svjetsko prvenstvo u kojem su osjećaji tako pomiješani, da čovjeku više nije jasno treba li, kao u dosadašnjem životu, gledati sve utakmice, truditi se zapamtiti svaku minutu, svaki detalj, i svakog igrača. Ili se, konačno, opustiti i pustiti niz vodu, što se kaže, jer, jebi ga, više od pola Amerike ne zna pokazati na karti Iran, a kamoli Curacao, Zelenortske otoke, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, ali Trump može poslati rakete kad hoće. I kome hoće. Ako se pokaže da su prijetnja sigurnosti. Pa se poslije “vaditi” milijardama: ovisno jačini protivnika i procjeni koliko se gubi, a koliko dobiva na sljedećim izborima.
Kao u onom vicu u kojem Grenland jedva čeka da ga se napadne, da im se isplati tih 300 milijardi. U takvom svijetu čovjek samo može poželjeti revoluciju. Koje nikad neće biti: jer je tehnologija upotrijebljena da nas ubijedi da je bitno da smo “vidljivi.” Da učestvujemo, a da ne razmišljamo.
Više od igre
Strah od neprisustvovanja, zapravo, drži i ovo Svjetsko prvenstvo na okupu: jer da je, kao što nije, pameti i solidarnosti, bilo bi dovoljno da savezi nekolicine zemalja učesnica završne faze – recimo Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Maroka, Alžira, Egipta, Obale Slonovače i Gane, a na takvu bi se “nepodopštinu” sigurno dale nagovoriti Španija i Francuska, “zaprijete” nenastavljanjem takmičenja – ako se nastavi segregacija, kao u slučaju Irana, eto sasvim ozbiljnog otpora sili i bezumlju fifaško-trumpovskog (pre)skupog maskenbala.
Doduše, posao izbacivanja Irana je urađen tehnički precizno, tako da mu je teško naći manu, ali glas je svakako trebalo podići. Naš kao śto je to učinio Zlatan: “Jednoj ste naciji uništili san.” Što bi rekao Johnny Štulić: „…stanice očaja, dovedeni na stadion, umiru prije nego što čuju plotun. Jer, nema veze kako se zoveš ako smetaš fašisti Netanyahuu: Iran, Liban, Bosna, Zelenortski otoci, Haiti, sve je to isto gledano očima Velikog brata, i glavnog pokrovitelja Svjetskog prvenstva.
Tako bi utakmica BIH i Sjedinjenih država mogla biti poput zadnje epizode legendarne serije Više od igre. U kojoj se moćni klub iz više klase, pojačan čuvenim Becićem iz Racinga, sprema zgaziti siromašnu malu ekipu, koju podržava Lokalni gazda Leka Bankrot, rodom iz više kaste, ali rođeni kontraš. A možda bude i trka u kojoj Crni sprinter Jesse Owens prodje prvi kroz cilj na 100, 200 i 400 metara. A Hitler mu nakon toga ne pruži ruku. Mi nismo tako jaki. Ali smo ovoga puta – definitivno crnci. Ili Iranci. Ili, dopišite sami…
