Razgovarao: Edin Bajramović
Dino Mustafić, pozorišni i filmski reditelj i direktor Međunarodnog centra za djecu i omladinu Novo Sarajevo, novi je gost rubrike 10 pitanja u 10 sati.
Razgovor sa nekadašnjim direktorom Internacionalnog teatarskog festivala MESS i Narodnog pozorišta Sarajevo tekao je otprilike ovako.
Previše energije za preživljavanje, premalo za razvoj
1. Vaš drugi dugometražni igrani film “Paviljon” osvojio je tri nova međunarodna priznanja i to na filmskim festivalima u Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Puno je tih festivala i u jednoj i u drugoj državi, ali kakva su ova dva?
Festivala danas zaista ima mnogo, ali nisu svi jednako relevantni. Ono što me raduje jeste da priznanja za “Paviljon” dolaze sa festivala koji imaju jasnu programsku profilaciju i ozbiljan međunarodni žiri. Posebno mi znači kada nagrada dolazi od ljudi koji se profesionalno bave filmom, jer tada imate osjećaj da je film prepoznat zbog svojih umjetničkih kvaliteta, a ne samo zbog teme ili geografskog porijekla. Naravno, svaka nagrada je dobrodošla, ali ono što me najviše raduje jeste činjenica da film nastavlja putovati i komunicirati s publikom različitih kultura. To potvrđuje da priča koju smo ispričali nije samo lokalna nego univerzalna.
2. Kada smo dogovarali ovaj intervju bili ste na putu prema Beogradu i Balkanskom festivalu filmske režije. Je li ispravno reći da je na prošlogodišnjem Sarajevo Film Festivalu put “Paviljona” kvalitetno trasiran ka brojnim festivalima širom svijeta, odnosno, je li već na SFF-u prepoznat na način kakav ste priželjkivali?
Sarajevo Film Festival je za autore iz ovog dijela Evrope mnogo više od festivala. To je mjesto susreta profesionalaca, tržište ideja i najvažniji regionalni izlog prema svijetu. Premijera “Paviljona” na SFF-u bila je izuzetno važna jer je film dobio pažnju međunarodnih selektora, distributera i kritike. Ne bih rekao da jedan festival sam trasira put, ali svakako može otvoriti vrata. Nama se upravo to dogodilo. Poslije Sarajeva uslijedili su brojni pozivi i interesovanje koje traje do danas. U tom smislu, mogu reći da je film na SFF-u dobio upravo onu vrstu recepcije kojoj se svaki autor nada.
Premijera “Paviljona” na prošlogodišnjem Sarajevo Film Festivalu (Foto: Arhiv)
3. U “Paviljonu” je prisutna jedna od jačih glumačkih podjela na ovim teritorijama posljednjih godina. No, da bi glumili, preduslov je bio dobar scenarij, pa Vas želim pitati šta je to što tekst Viktora Ivančića i Emira Imamovića Pirketa čini rediteljskom ponudom koja se ne odbija?
Viktor Ivančić (Foto: Forum.tm)
Prije svega, hrabrost. Viktor Ivančić i Emir Imamović Pirke napisali su tekst koji se ne dodvorava publici niti pokušava biti politički korektan. To je scenarij koji bez zadrške govori o društvu u kojem živimo, o licemjerju, zaboravu, odnosu prema starosti, dostojanstvu i moći. Kao reditelja me privlače priče koje imaju konflikt i moralnu složenost. “Paviljon” nije film koji nudi jednostavne odgovore. Njegovi junaci su ranjivi, smiješni, tragični i ljudski. Upravo ta kombinacija humora i gorčine bila je nešto što me odmah osvojilo.
Emir Imamović Pirke (Foto: Cropix)
4. Divno je pričati o lijepim stvarima, kao da izgovara Alan Ford. Pa ćemo sad o onim malo mutnijim. Šta se dešava sa bosanskohercegovačkom kinematografijom?
Bosanskohercegovačka kinematografija već dugo živi između talenta i improvizacije. Imamo autore koji osvajaju najznačajnije svjetske festivale, imamo obrazovane filmske radnike i kreativni potencijal koji je nesporan. Ono što nemamo jeste stabilan sistem. Film ne može zavisiti od entuzijazma pojedinaca. Potrebni su predvidivi fondovi, dugoročne strategije i razumijevanje da je kultura investicija, a ne trošak. Trenutno se previše energije troši na preživljavanje, a premalo na razvoj. Uprkos tome, filmovi nastaju i uspijevaju, što dovoljno govori o snazi ljudi koji ih stvaraju.
5. Je li sad reditelju bitnije da je dobar menadžer nego da je kvalitetan u svojoj struci kako bi snimio film?
Nažalost, danas reditelj mora biti i producent, i menadžer, i diplomata, i pregovarač. Vrijeme kada ste se mogli baviti isključivo režijom uglavnom je prošlo. Međutim, to ne znači da je zanat manje važan. Naprotiv. Menadžerske sposobnosti mogu vam pomoći da dođete do filma, ali samo rediteljsko znanje i umjetnička vizija mogu opravdati njegovo postojanje. Problem nastaje kada administracija počne potiskivati kreativnost. Tada autor postaje službenik vlastitog projekta.
Nova pozorišna scena u Sarajevu
6. Zašto politika ne voli film?
Film je opasan zato što postavlja pitanja. Politika, posebno ona koja počiva na populizmu i kontroli, mnogo više voli jednostavne poruke nego složene istine. Dobar film razvija kritičko mišljenje, a kritičko mišljenje nije uvijek poželjno u društvima koja funkcionišu na podjelama i manipulacijama. Istovremeno, film je i ogledalo. A malo ko voli ogledalo kada ono pokazuje ono što bismo najradije sakrili.
Dino Mustafić (Foto: Amir Hamzagić/Nova.rs/Arhiv)
7. Kad smo već kod politike, jedan ste od osnivača Naše stranke. Kako Vam sada izgleda njihova angažovanost na svim nivoima?
Našu stranku sam pomagao stvarati iz uvjerenja da Bosni i Hercegovini treba građanska, progresivna politička opcija. Danas više nisam aktivan u stranačkom životu i smatram da je to dobro, jer umjetnost i politika zahtijevaju različite vrste posvećenosti. Ipak, sa strane posmatram njihov rad i vjerujem da je važno da na političkoj sceni postoje snage koje insistiraju na evropskim vrijednostima, institucionalnoj odgovornosti i građanskom konceptu države. Naravno, svaka stranka snosi odgovornost za rezultate koje ostvaruje.
Foto: Arhiv
8. Kako će proći na narednim Općim izborima u oktobru ove godine?
Prognoze su nezahvalne, posebno u zemlji kao što je Bosna i Hercegovina. Ono što mogu reći jeste da će izbori ponovo biti test za građane: da li ćemo birati strah ili nadu, prošlost ili budućnost, zatvorenost ili otvorenost. Volio bih da politički prostor bude više posvećen obrazovanju, kulturi, ekonomiji i kvalitetu života, a manje beskrajnim identitetskim sukobima koji nas iscrpljuju već decenijama.
9. Odnedavno ste direktor Međunarodnog centra za djecu i omladinu Novo Sarajevo. “Kvartovsko kino” je posjećeno, sala multifunkcionalna i atraktivna, sekcije i programi aktivni i isplanirani. Šta još treba izdvojiti i najaviti?
Naš cilj nije samo da budemo ustanova koja nudi sadržaje nego da postanemo mjesto susreta, stvaranja i zajedništva. Već sada imamo bogat program za djecu i mlade, od filmskih projekcija i radionica do umjetničkih i edukativnih sadržaja. Ono što posebno želim najaviti jeste razvoj nove pozorišne scene u okviru Centra. Smatram da Novo Sarajevo zaslužuje prostor u kojem će nastajati profesionalne predstave, ali i projekti koji uključuju mlade autore i publiku. Želimo stvoriti živ kulturni centar koji će raditi tokom cijele godine i biti otvoren za različite generacije.
Multimedijalna sala u Međunarodnom centru za djecu i omladinu Novo Sarajevo (Foto: Arhiv)
10. Prije i poslije svega, ipak ste teatarski čovjek. Hoće li publika uskoro po pozorišne hitove ići i na Grbavicu?
Nadam se da hoće. Pozorište nije samo zgrada nego susret ljudi oko jedne ideje. Ako uspijemo stvoriti kvalitetan repertoar, okupiti dobre umjetnike i razviti povjerenje publike, nema razloga da Grbavica ne postane nova važna teatarska adresa Sarajeva. Iskreno, ta ideja me uzbuđuje jednako kao i svaki novi filmski projekat. Sarajevo je grad koji ima publiku za pozorište, a na nama je da joj ponudimo predstave koje će je provocirati, inspirirati i vraćati u salu. Ako u tome uspijemo, biće to velika stvar za Sarajevo.
(Sredinom.ba)
