Piše: Edin Bajramović
(…) U 15 sati, tog aprilskog utorka 2000., Dino Merlin je furao Teslinom ulicom u Zagrebu s one strane na kojoj i jeste Vinodol. Bio sam na kontra trotoaru, prekoputa glavnog ulaza, i mahnuo mu. “Ti si Dino?”, upitao me. Krenuo sam prema restoranu, ali mu nisam potvrdio vlastiti nadimak. Htjedoh ga upitati da li je i on Dino, što je također nadimak, da to bude kao neka šala, ali nešto mi bilo bezveze. Upoznali smo se i sjeli za treći, četvrti sto u eksterijeru Vinodola, koji me sada, iz ove perspektive podsjeća na vagon talgo voza prema Čapljini. Eto tako, dva Edina pod istim krovom.
Sve sam prevrnuo ne bih li pronašao jednu od fotografija koje je tada snimio moj drug Boris iz Zagreba, a koju sam jednom donio kući, dok su sve one druge ostale u jednoj koverti u arhivi Slobodne Bosne. Da podsjetim, nekad su fotke bile fizička kategorija. Usput, Dinin album iz 1995. i zove se Fotografija. Ovaj drugi, na kojem je objavljena pjesma Godinama, naziv je dobio po kompoziciji Sredinom, po kojoj ovaj portal, međutim, nije dobio naziv. A intervju k'o intervju, red rata, red poraća, red predraća. Tada mi je rekao i da pjesma Da te nije Alija nije posvećena Izetbegoviću, već njegovom komšiji i heroju odbrane grada Miladinu. I da je Merlin bio frivolan bend. To sam zapamtio.
Sačekao sam na Kolodvoru Centrotransov bus za “je l’ Saraj'vo gdje je nekad bilo” i oko pet ujutro u srijedu pravo u redakciju. Intervju sam zbog rokova novine radio odmah, s tim da je on po završetku trebao biti faksiran Dininoj supruzi Ameli na autorizaciju. Sve je bilo gotovo oko 13, da bi ih konačno legao u 14, nakon 54 sata nespavanja.
Priča br. 3: Iz Skenderije u Zetru
Novu 2000. dočekao sam kod Rudija u Berlinu, zajedno sa Milanom, Ćazimom i Semirom. Na nekom štandu kupio sam teget majicu na kojoj je pisalo Berlin. Pa da, neće valjda Frankfurt. Ili, možda, Karlsruhe. Po povratku u Sarajevo, jednu noć me na Obali, starija od sestara Dugandžić, Danijela, prozvala Dino Berlin.
Tako se Dino Berlin sa drugaricom Jasnom u junu 2000., zaputio na promociju albuma Dine Merlina “Sredinom” na Žutu tabiju. U City Pubu je tri, četiri godine kasnije, drugu od Jasne i njene sestre Maje koji je bio gost iz Italije, nikad prežaljeni Tula, gitarista grupe Merlin, u sklopu priče o turističkim atrakcijama, prstom pokazao u smjeru spomenutog fortifikacijskog objekta i rekao: “Yellow tabija.” Malo prije toga upitao je konobara kada su girice iz meze tačno preminule, a još prije toga Italijanu kazao da je papa Ivan Pavao II rumen kao đulbe-šećer ruža i da čuva nitroglicerin ispod jezika ako mu se zamanta. Dakle, Jasna je svog Chevroleta parkiarala pod nemogućim uglom. Odmah smo ugledali kamermana javnog servisa Heleta, mog prijeratnog a njenog poslijeratnog komšiju, a onda i Dinu, kojem sam prišao da se pozdravim. “Hvala ti što si došao”, rekao je. Naredne, 2001., Dino Merlin i Ivana Banfić nagrađeni su Porinom za pjesmu godine – Godinama. Nazvao sam Dinu za izjavu. Rekao mi je: “U istom smo gradu, dođi u Magazu.”
Poslije rata sam samo u Medulinu 2000. gledao Dinu Merlina. Na dosadašnja četiri koncerta na Koševu nisam bio, a nisam bio ni na onom prvom velikom poslijeratnom koncertu u Sarajevu, kod Vječne vatre. Ali sam zato bio na prvom velikom koncertu grupe Merlin, u jesen 1985. godine. Bio je to Rock maraton koji je u velikoj dvorani KSC-a Skenderija organizovao Čičak, a zvijezde večeri bili su Bajaga i Instruktori pozitivne geografije koji su tada koncertno promovisali album Sa druge strane jastuka. Prije njih svirao je Merlin i odsvirao album Kokuzna vremena.
Bio sam s rajom iz Osnovne škole Andrija Rašo na Alipašinom Polju i u Zetri. U januaru 1987. bila je to koncertna promocija drugog albuma Merlina Teško meni sa tobom, a još teže bez tebe, a tri, četiri hefte kasnije sviralo je tu i Bijelo dugme.
Krajem 1986. čitao sam oglase u Oslobođenju i došao do tipa koji mi je prodao bas gitaru marke Tajfun. Težak kao tuč dobrodošao je bendu koji smo kao članovi školskog orkestra osnovali u prostoriji u kojoj su bili složeni instrumenti. Tip koji mi je prodao bas, rekao je Piceku i meni da je bio asistent tona na snimanju tog albuma Merlina u Braninom studiju BLAP. Stanovao je u neboderu dvadesetak metara udaljenom od zgrade na Grbavici u kojoj sada živim. (Kraj)
