Razgovarao: Edin Bajramović
U prvom dijelu, idejni tvorac Mundijala prijateljstva u Ulcinju Pavle Pepđonović govorio je o samom početku organizacije ovog festivala drugarstva, kada ambicije nisu bile velike.
U fokusu je bio dolazak Ivana Gudelja, Pavlovog idola iz djetinjstva i genijalnog fudbalera splitskog Hajuduka za koji navija, kao i promocija knjige i filma o njemu.
Čitav Ulcinj ustao je na noge da se pokloni velikom Ivanu koji je tek trebao doći i digao na iste te noge da pomogne organizaciju. O tome čitajte u prvom nastavku.
A u drugom, za rubriku 10 pitanja u 10 sati, čitajte sada. Odnosno, po završetku finala onog drugog Mundijala, ne baš prijateljskog.
Dolazak vrhunskih sportiskinja u Ulcinj
To nam je jedan, da tako kažem, neispunjeni cilj. Radili smo jako puno na tome, došli smo i do Razije Mujanović, i do Danire Nakić, Anđelije Arbutine, Jasne Šekarić, Svetlane Kitić i još trideset vrhunskih sportistkinja iz bivše Jugoslavije, ali u prve četiri godine Mundijala prijateljstva ništa nismo uspjeli u tome.
Razija Mujanović (Foto: Arhiv)
Ali, sada je već situacija drugačija, za Mundijal prijateljstva su mnogi čuli, pa je svoj dolazak u Ulcinj ove godine potvrdila Danira Nakić, legendarna košarkašica.
Danira Nakić (Foto: Arhiv)
Preko nje smo u kontaktima sa još nekoliko košarkašica iz čuvenih generacija Jedinstva Aide iz Tuzle i Elemesa iz Šibenika, ali i Crvene zvezde, Ježice… koje su blistale osamdesetih godina. Svoj dolazak potvrdila je i nekada najbolja rukometašica na svijetu Svetlana Ceca Kitić, kao i još tri, četiri proslavljene rukometašice Budućnosti iz Titograda danas Podgorice. Tako da ćemo na petom Mundijalu ostvariti naš cilj, da konačno u Ulcinj dođu i dame, vrhunske sportašice.
Svetlana Ceca Kitić (Foto: Arhiv)
Brojke, cifre, ako ništa onda aproksimativno
Najviše gostiju bilo je na 3. Mundijalu, 604 učesnika na noćenju. S tim da po našem nepisanom pravilu, svi su u single sobama. Bilo je cirka 400 sportista, a drugi gosti bili su predstavnici medija. Trebam naglasiti da veliki broj učesnika nije noćio u Ulcinju, jer su iz Crne Gore pa su poslije obaveza otišli svojim kućama.
Pavle Pepđonović i Ivan Gudelj (Foto: Mundijal prijateljstva)
Na prvom Mundijalu 97 posto učesnika bili su fudbaleri, uz njih nekoliko vaterpolista, ali o drugog dolaze i košarkaši, vaterpolisti u većem broju, rukometaši, veslači, bokseri, džudisti…
I Šaban Trstena, slavni, zlatni hrvač slobodnim stilom. Ali i fudbalske sudije.
Da, na trećem Mundijalu bio ih je najveći broj. Mi smo tu grupaciju nazvali “Kutak za sporni trenutak”, aludirajući na rubriku iz čuvene TV emisije Indirekt Televizije Beograd, koja je išla ponedjeljkom, a vodio ju je Marko Marković.
Bili su ovdje i poznati pisci i pjesnici sa ovih prostora, kao što su Boris Dežulović, pokojni Božo Koprivica, zatim Sinan Gudžević, Esad Kučević. Potom iz svijeta filmske i pozorišne umjetnosti, Tihomir Tika Stanić, muzike Zoran Predin. Ovako ugrubo, više od hiljadu sportista prodefilovalo je kroz Ulcinj na četiri Mundijala prijateljstva. Ali nije više od 1.100. Mnogi sportisti, treneri, funkcioneri u klubovima ne mogu doći u Ulcinj jer se on održava ili u spetembru ili u oktobru ili u novembru kada je sezona, ali nam pošalju videoporuke podrške, koje emitujemo na ceremonijama otvaranja Mundijala prijateljstva.
Šaban Trstena (Foto: Arhiv)
Čemu takva skromnost, druže Pavle?
Ja sam iz jedne radničke familije, pune gostoprimstva. Otac mi je preminuo 2015., čitav život bio je privatnik, majka mi je živa, ona je bila domačica. Uvijek su mi govorili da se kuća gradi od prijatelja i zajedništva, a ne od cigle i betona. Uvijek nam je bila puna kuća, tamo gdje sam ja kao dječak živio, u naselju Bijela gora u Ulcinju. Ja sam sada bolji čovjek, iako ne znam kakav sam čovjek bio do tog susreta sa Ivanom Gudeljom na Klisu iznad Splita… Ali vjerujem da sam kroz ovo svoje putovanje sa Mundijalom prijateljstva u četiri izdanja postao bolji čovjek. Kroz ovaj događaj i kroz ovo zajedništvo, upoznao sam i moj matični grad.
Pavle Pepđonović i Ivan Gudelj (Foto: Mundijal prijateljstva)
Ja nisam član turističke inspekcije
Ušao sam u veliki broj domaćinstava u Ulcinju kao organizator Mundijala prijateljstva. A nisam nikakva turistička inspekcija koja obilazi domaćinstva ili ne znam ti ni ja šta, nego su ljudi skočili da daju apartmane, logističku podršku, pruže sve što mogu u organizaciji. Sjedio sam na ručkovima i večerama, primao savjete, slušao iskustva, dobio ideje od svojih sugrađana. Volim puno da slušam, naučen sam tako. I nemam nikakve komplekse. Pošten sam. I nije to nikakva lažna skromnost, to je istina.
Ulcinjanke – heroine
Jednom, kada dođeš, pričaću ti kakvi su heroji žene iz ovog našeg grada: majke, sestre, nevjeste… Jer, Mundijal prijateljstva se organizuje kada više nema sezone, nema logistike, nema radnika. Sve oko higijene, servisa, smještaja… samoinicijativno organizuju žene. Osjetili su ljudi ovdje, talentovani za turizam, da je Mundijal prijateljstva velika stvar.
Ulcinj (Foto: Arhiv)
Računajte na nas
Svake godine se jedan dan priprema nacionalna trpeza na bazi švedskog stola za više od hiljadu ljudi. Bez limita, U pitanju su nacionalna jela kao što je bamija, japrak, razne pite, tulumbe, baklave… Pazi, niko nije ni žedan ni gladan, ali sam taj osjećaj, ta energija, ta emocija tih žena je veličanstvena, divna, neopisiva. A žene ne žele ni da razgovaraju o tome da nešto naplate. Kad idem na pijacu ili u trgovinu, sretnem neke od njih koje mi kažu: „Sine, nemojte nas zaboraviti ove godine“ ili „Računajte na nas“. Kako one tako i svi drugi: taksisti, vjerske zajednice, šefovi parkinga, ribari… Znaš kako je težak ribarski hljeb, recimo, a ribari nam doniraju čitav ulov cipola na ušću Bojane u Jadransko more, to je oko petsto kila. Često kažem, da imate dva miliona eura i hotele sa pet zvjezdica, ovo ne bi mogli da napravite. Kome je interesantan Pavle Pepđonović, niti sam olimpijski šampion niti su mi to bili otac i đed? Goste prvog Mundijala opilo je to gostoprimstvo, pa su oni prenosili dalje. Opilo ih je ono što čovječanstvu danas fali.
Sunce umjesto ćuskija
Svih 365 dana u godini ja živim za Mundijal prijateljstva. Treba mi uvijek asistencija, a ponekad i asistencija psihijatra (smijeh). Naravno, uz sve druge obaveze, porodične i poslovne. Ali, radimo s jednim divnim osjećajem, s jednom velikom motivacijom, s ćeifom. Imali smo najave da će tokom ovog prethodnog, 4. Mundijala prijateljstva, a konsultovali smo se i sa ribarima, padati, ne kiša, već ćuskije cijeli vikend. Imali smo varijanti B, da program organizujemo u Sali Doma kulture. I čekaj, čekaj, čekaj. Sva tri dana bilo je ljeto, sunce, vedre noći. A četvrtu noć imali smo spektakularni vatromet. Trajao je, na svečanoj ceremoniji zatvaranja, 120 sekundi, a tri minute nakon toga počela je kiša. Valjda je do energije i pozitive.
Sa prošlogodišnje fešte u Ulcinju (Foto: Mundijal prijateljstva)
Od nemoguće do moguće misije
Već od trećeg Mundijala bilo je lakše. Prvi je bio nemoguća misija, drugi borba, ali sad već ljudi žele da nas saslušaju, čuli su puno toga lijepog o nama, hoće da pomognu. Sve ide nekim svojim tokom, radimo i ne ganjamo rekorde. Desetak djevojaka i dva momka me prate, rade oko 120 dana u godini. One prve kontakte ostvarim ja, a onda oni u officeu preuzimaju dalje aktivnosti oko komunikacije i organizacije. Što se tiče smještaja čini mi se da bi mogli ugostiti 100.000 ljudi. Sve besplatno. Sa kompletnom logistikom. Naprimjer, iz kuće koja će vas ugostiti, dođu po vas na aerodrom, u Podgoricu ili u Dubrovnik ili u Tiranu.
Dernek kao najvažniji program
Mehmed Baždarević i Pavle Pepđonović (Foto: Mundijal prijateljstva)
To je ono što je sastavni dio svih nas koji smo sa Balkana, u kafani se sve završava. Kad završimo sve programe, onda ide dernek, a bosanska ekipa je glavna. Otvore su razna sjećanja, bude i suza, a bude i pjesme i veselja. (Kraj)
