Piše: Edin Bajramović
Pričao mi je nedavno Pavle Pepđonović, pokretač i organizator Mundijala prijateljstva koji će ove godine 10. i 11. oktobra biti održan u Ulcinju peti put, da je njegova prva ideja bila promocija knjige Ivan Gudelj – Hajdučka priča i projekcija filma o životu i karijeri velikog fudbalera.
Ivan Gudelj bio je njegov idol u djetinjstvu i heroj njegove mladosti, mašinovođa Hajduka iz Splita, kluba koji je početkom osamdesetih figurirao kao jedan od najjačih sportskih kolektiva u Europi.
Oduševljenje u Ulcinju
“Kad smo moj prijatelj iz Ulcinja Ruždo Kashodža i ja vidjeli Ivana, rukovali smo se s dvije ruke, nismo mogli doći sebi. Ručali smo na Klisu, starom gradu iznad Splita. Pitali smo ga koji su to njegovi uslovi da dođe u Ulcinj i da uradimo promociju knjige Hajdučka priča i organizujemo projekciju filma o njemu. Rekli smo mu, što je istina, da je u Ulcinju sedamdesetih i osamdesetih godina bila velika baza navijača Hajduka. Njemu je sve to bilo simpatično, prihvatio je naš poziv i rekao da će doći kao i da nema nikakvih uslova”, rekao mi je Pavle:
“Kada sam ljudima koji pamte to vrijeme spomenuo da smo dogovorili dolazak Ivana Gudelja u Ulcinj na tih nekoliko adresa bilo je oduševljenje kao da ste u Napulju rekli da će se Maradona dići iz groba i doći. Skočili su biznismeni, ugostitelji, ribari, bila je takva euforija koju je teško opisati. Prepoznao sam tu energiju, ja sam ‘krivac’, priznajem.”
Maradona je i te 1982. bio najbolji igrač na svijetu, a te godine je u Španiji održan jedan drugi Mundijal. Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Igrala je Jugoslavija, nije se nešto proslavila, ispala je nakon tri utakmice u prvom krugu, ali je Ivan Gudelj uvršten u najbolji tim prvenstva u izboru francuskog L'Équipea.
Pavle van sebe
U onoj epskoj krađi koju je u drugom kolu u našoj grupi režirao danski sudija Sorensen, izgubili smo na Mestalli u Valenciji od Španije 2:1, a Gudelj je dao go za nas. Ljetovao sam te godine u Povljima na Braču, mjestašcu poznatom po tome što je tamo kuću imao Mladen Delić. Koji je tada bio na službenom putu u Španiji, jer je, naprosto, bio jedan od vodećih sportskih komentatora u Jugoslaviji tada. A tada sam i prvi i jedini put vidio Dance na Jadranu. Plazio sam im jezik i govorio Sorensen. Naše komšije Splićani spominjali su Gudelja. Ti nesretni Danci, ni luk jeli ni luk mirisali, vjerovatno nikada nisu ni čuli za fudbal, a kamoli za Gudelja.
Upoznao sam ga trideset i jednu godinu kasnije u Narodnom kazalištu Osijek nakon premijere predstave Cijena sreće koju je režirao Emir Hadžihafizbegović, a u kojoj je igrala njegova kćerka Ivana, diplomirana glumica. Dao mi je izjavu, a ja sam ga u onoj gužvi, kada su valjda svi htjeli da se rukuju s njim i stajali u redu za tu čast, tek upitao gdje mu je bilo ljepše igrati, na Grbavici ili na Koševu. “U Dolini ćupova, normalno.” Vratio sam se u Sarajevo sretan.
A danas sam u istom tom Sarajevu tužan. Otišao je Ivan, u 67. godini. Ako gdje vidim rubriku, a možda je i ja napravim na ovom portalu, a da se zove: Šta bi bilo da je bilo, imaću šta napisati o Ivanu. Mada ne znamo šta bi bilo da nije obolio o hepatitisa B zbog čega je u 25, 26 godini morao prekinuti i do tada impresivnu karijeru
Javio sam se Pavlu, a on mi je napisao da ne može sebi doći.
