Tekst i foto: Darko Leko (London)
Francis Picabia (1879. – 1953.) ostaje jedan od najinventivnijih i najutjecajnijih umjetnika 20. stoljeća. Obilježen neprekidnim eksperimentiranjem, njegov se umjetnički put razvijao kroz niz radikalnih preobrazbi, tijekom kojih se slobodno kretao između impresionizma, kubizma, dadaizma, apstrakcije i figuracije.
Organizirana u suradnji s Comité Picabia, izložba Širenje horizonata donosi opsežan pregled gotovo pet desetljeća njegova stvaralaštva. Okupljajući rane pejzaže, dadaističke radove, seriju Transparencies, provokativne aktove, realističke slike nastale tijekom Drugoga svjetskog rata te bogato teksturirane apstrakcije iz posljednjih godina života, izložba predstavlja umjetnika koji je dosljedno odbijao svaku stilsku ili formalnu kategorizaciju. Prateći Picabijino neprestano kretanje između figurativnog izraza i apstrakcije, izložba potvrđuje njegov status jednog od najoriginalnijih i najneuhvatljivijih inovatora moderne umjetnosti.
Preteča postmodernizma
Izložba započinje rijetkim uvidom u Picabijino rano stvaralaštvo. Pejzaž iz 1902., najstarije djelo na izložbi, svjedoči o impresionističkom razdoblju koje je obilježilo početak njegove karijere. Već oko 1908. njegov se slikarski izraz počinje mijenjati pod utjecajem neoimpresionizma, fovizma i kubizma. Taj duh neprestane umjetničke obnove posebno je vidljiv u djelu Le Zèbre (Zebra) (oko 1909. – 1933.), u kojem je neoimpresionistički prikaz obale desetljećima kasnije nadograđen razigranim linearnim crtežom. Djelo utjelovljuje Picabijinu trajnu sklonost vraćanju vlastitim slikama i njihovom preoblikovanju, dopuštajući različitim razdobljima njegova stvaralaštva da koegzistiraju na istome platnu. U djelu Bez naslova (oko 1911.) pejzaž je sveden na pojednostavljene oblike koji se približavaju apstrakciji, nagovještavajući njegov postupni odmak od naturalističkog prikaza.
Djelo Zebra
Sredinom 1910-ih Picabia postaje jedna od ključnih figura avangarde. Zajedno s Marcel Duchampom i drugim umjetnicima sudjeluje u njujorškim anti-slikarskim manifestacijama, a potom se priključuje dadaističkim krugovima u Zürichu i Parizu. Iako se 1921. javno odrekao dadaizma, tvrdeći da više nije „nov“, njegov buntovni i ironični duh nastavio je prožimati njegov opus. Rijetki autoportret Francis Picabia (oko 1924.), s razigranom uporabom teksta i slojevitom ironijom, svjedoči o trajnom utjecaju dadaizma na njegovo stvaralaštvo.
Autoportret Francis Picabia
Nakon toga napušta Pariz i seli se na Azurnu obalu, gdje mu život u Château de Mai te na jahtama, među kojima je bila i L’Horizon I, usidrena nasuprot kasinu u Cannesu, pruža novu umjetničku i osobnu slobodu. Oslobođen očekivanja pariške umjetničke scene i pripadnosti jednom pokretu, Picabia započinje još jedno razdoblje intenzivnog stilskog istraživanja.
Picabijina znamenita serija Aktovi smatra se jednim od najranijih i najutjecajnijih preteča postmodernizma.
Nastala tijekom 1940-ih godina, označila je novu fazu njegova stvaralaštva u kojoj je prihvatio prisvajanje slike kao umjetničku strategiju, nadograđujući dadaistički princip preuzimanja i reinterpretacije pronađenih vizualnih motiva. U ozračju Drugoga svjetskog rata, tijekom boravka na jugu Francuske, Picabia inspiraciju pronalazi u neočekivanim izvorima – komercijalnim ilustracijama, erotskim časopisima iz 1930-ih, fotografijama filmskih zvijezda i reklamama za noćne klubove.
Serija Aktovi predstavlja radikalan odmak od prethodnog ciklusa Transparencies. Umjesto slojevitih, gotovo oniričkih, halucinantnih kompozicija, Picabia polazi od fotografija preuzetih iz popularnih publikacija poput Paris Magazinea i Paris Sex-Appeala. No, umjesto da ih jednostavno reproducira, on ih vješto kombinira, transformira i reinterpretira, stvarajući posve nove slikarske kompozicije ženskih aktova.
Ovim postupkom aproprijacije i neočekivanih vizualnih spojeva briše granice između visoke umjetnosti i popularne kulture, između originala i reprodukcije. Rezultat su iznimno sugestivna djela koja dovode u pitanje ustaljena shvaćanja umjetničkog autorstva, ljepote i estetskog ukusa te anticipiraju mnoge postupke koji će desetljećima kasnije postati obilježja postmodernističke umjetnosti.
Trajno utjecajan
Nakon godina provedenih na jugu Francuske, Picabia se 1945. vratio u Pariz, gdje je proveo završno razdoblje svoje karijere istražujući nove umjetničke pravce. Vraćajući se motivima i idejama koje su ga zaokupljale tijekom čitavog života, istodobno se okrećući apstrakciji, stvorio je opus koji je bio istodobno refleksivan i radikalno usmjeren prema budućnosti. Njegov pomak prema pojednostavljenim, nefigurativnim oblicima odražavao je poslijeratnu umjetničku klimu u Parizu, u kojoj se razvijao pokret Art Informel, zagovarajući odlučan raskid s tradicionalnom estetikom u korist spontanih, organskih i neposredno izražajnih slikarskih postupaka.
Među značajnijim djelima ovoga razdoblja ističe se Niagara (oko 1947.), fascinantna igra boja, tekstura i oblika. Istodobno zagonetna i vizualno uranjajuća, slika se opire konačnim tumačenjima te poziva na dugotrajno i ponovljeno promatranje. Iako naizgled apstraktna, njezina fluidna forma koja neprestano mijenja značenje priziva različite asocijacije – od školjke, preko nagrižene brončane kacige antičkog grčkog ratnika, pa sve do strojno izrađenih dijelova automobila.
Niagara
Sličnu sugestivnost posjeduje i djelo Trèfle à une feuille (oko 1946. – 1947.). Prizivajući stilizirane značajke afričke maske, uz istodobno očuvanje središnje tamne praznine, kompozicija slojevito povezuje boju i apstraktne oblike, stvarajući prostor ispunjen iskonskim i arhetipskim značenjima. Ova kasna djela potvrđuju Picabijinu trajnu predanost umjetničkoj obnovi te pokazuju da je i u posljednjim godinama ostao jednako istraživački nastrojen i otvoren prema eksperimentu kao i tijekom svih prethodnih transformacija koje su obilježile njegov iznimni umjetnički put. Završni dio izložbe posvećen je radovima na papiru koji sažimaju Picabijinu cjeloživotnu fascinaciju dvoznačnošću i autoreferencijalnošću.
Djelo Trèfle à une feuille
Tijekom čitave karijere odbijao je odabrati između figuracije i apstrakcije, dopuštajući da oba izraza postoje u stalnoj međusobnoj napetosti. U djelu Ilma’s Paris Horizons (1951.) obrisi ženske kose i usana izranjaju iz mreže fluidnih apstraktnih oblika, uspostavljajući poveznicu s njegovim kasnim slikama Tableau vivant (1951.) i Jeudi (1951.).
Uporaba teksta kao sastavnog elementa kompozicije priziva konceptualnu duhovitost njegova znamenitog djela L’Œil cacodylate (Kakodilno oko) (1921.), dok Dada (1951.) ironično personificira istoimeni pokret, predstavljajući svojevrsni završni komentar njegova uspona i konačnog nestanka
Ilma’s Paris Horizons
Djelo Dada
Od oslikanih horizonata ranih pejzaža do fluidnih apstraktnih formi posljednjih godina života. Širenje horizonata otkriva iznimnu širinu Picabijine umjetničke vizije. Neprestano mijenjajući vlastiti stil i umjetnički identitet, anticipirao je mnoga pitanja koja će obilježiti suvremenu umjetnost. Izložba potvrđuje da upravo njegovo odbijanje trajnog stilskog opredjeljenja predstavlja jednu od najvećih vrijednosti njegova opusa te razlog njegove trajne aktualnosti i utjecaja.
(Autor je historičar umjetnosti, živi u Londonu i radi u Sir John Soane’s Museumu)
