Piše: Ahmed Burić (Pula)
Pravda je spora, ali dostižna. Kad smo kod dugotrajnih frustracija pisac ovih redova nosio je jednu takvu cijele četiri i po decenije. Grupa Talking Heads prvi i jedini put svirala je u Jugoslaviji u ljeto 1982. godine. Vrelo je ljeto bilo u svom punom zamahu, a četraestogodišnjaku sklonom novim zvucima roditelji su jednostavno zabranili odlazak, jer nije bilo organiziranog odlaska. Otac je presjekao raspravu i poslije toga više nije bilo više smisla ništa govoriti:
„Neko te mora odvesti i vratiti, to da ideš sam ne dolazi u obzir.“
Brod zvani Talking Heads
H. i ja, moj najbolji prijatelj iz tog vremena smo na njegovom gramofonu izlizali ploču Remain in light i napamet učili tekstove s nje. Ona će ostati jedan od manifesta našeg odrastanja.
I u dijelu cijele jedne generacije odrasloj na temeljima američke popularne kulture usaditi (kritičku) misao da se ne radi ni o kakvoj obećanoj zemlji miliona mogućnosti, niti o društvu u kojem caruju sloboda i jednakost. Vjetar u mom srcu, prašina u mojoj glavi stih je s kojim se Indijanac Mojique oprašta od života koji je dotad poznavao. Blago androgini dječak na ivici autizma koji je sa osam godina s roditeljima došao prvo u Kanadu, a onda u Sjedinjene države, sa svojim se škotskim akcentom osjećao izopćenim: u školski hor nije primljen jer je bio “izvan tonaliteta” i previše povučen.
Ništa na svijetu nije gore od loših profesora. Umjetnosti, pogotovo. No, genij obično nađe načina da zaobiđe sve prepreke. U dizajnerskoj školi na Rhode Islandu upoznaje zanimljiv par – Chrisa Frantza i Tinu Weymouth. Nakon prve godine napušta školu, uzima gitaru u ruke i „nalijeće“ na Johna Calea, iz grupe Velvet Underground. On ga uvodi u svijet “velikih”: tu su za posebnu priliku, u bendu bili Lou Reed, Mick Ronson (tada već zabilježen kao gitarist Davida Bowiea), pjesnikinja Patty Smith, i Allen Lanier iz grupe Blue Oyster Cult. Ti su “učitelji” pomogli da se porine brod nazvan Talking Heads.
I on će ploviti narednih sedamnaest godina i postati jednom od najznačajnijih pojava, prvo alternativnog rocka, a onda pop-muzike u njezinoj ne više tako kratkoj povijesti.
Umjetnik koji zna zavesti
I sada, s elipsom od pola vijeka, vozimo se prema Puli, na skoro monstruoznih + 38. Prošli nastup na IN music festivalu 2018. u Zagrebu sam iz nekog razloga ignorirao: mislio sam da je red da pustim da život ode negdje drugdje i da se starim ljubavima koje se ne dogode, ne treba vraćati. Ali, nije uspjelo. Na sreću.
Jer, to je ipak čovjek koji je napisao najviše onoga što me se direktno tiče. Nakon svega, velikog benda i solo karijere, on se vratio onome što jeste: art formi rocka, bendu veselih useljenika nazvanom Ghost City Train, jednoj vrsti teatarskog uprizorenja svojih pjesama, i svojevrsnoj manifestaciji životnog iskustva: naslov novog albuma i turneje je Who is The Sky?, a svojevrsni credo cijele stvari je izjava reditelja Johna Camerona Mitchella, koji je rekao da su ljubav i dobrota novi punk. Pa David širi tu misao, vjerovatno parafrazirajući Beethovena da ne poznaje veću uzvišenost od dobrote. U međuvremenu, Byrne se zaljubio u Bacha – koji muzičar nema tu fazu!? – i o tome piše u svojoj novoj knjizi “Uspavane ljepotice – zašto dobre ideje postaju uspavane i kako se bude?”
U međuvremenu smo doznali i da je odličan pisac: njegove knjige Kako radi muzika i Biciklistički dnevnik prilični su besteselleri i uz zabavu čitanja nude i korisne savjete iz muzičke industrije. I načine pravljenja određenih (tonskih) sadržaja.
A koncert? Bolje rečeno predstava pod pulskim nebom počela je pjesmom Heaven, legendarnom baladom, korištenom i u filmskoj industriji u kojoj se govori da je raj, zapravo, mjesto u kojem se ništa ne dešava. Da bi uslijedila salva motiva u kojima se čovjek podsjeti zašto je tako volio tipa koji je ušao u patologiju (vlastite) nacije i uz (plesnu) muziku pokazao sve njezine strane. Pogotovo onu mračnu koja je započela s Psychokillerom, njegovom možda i najpopularnijom pjesmom, i nastavila se provlačiti kroz sve njegove albume, sve do danas: “Everybody Laughs”, “And She was”, “House in Motion”, “This must be a place” sve su to pjesme o jednoj vrsti zanosa koji se polako pretvara u nešto drugo, katkad u depresiju, katkad u vlastitu suprotnost, a katkad u mračnu viziju, a ponekad i u zabavnu projekciju budućnosti. David Byrne nas je uvijek znao zavesti, i u nedjelju je u Puli to opet pokazao.
Foto: Ahmed Burić
Idol je malo umoran, ali čvrst
Kao što smo u osamdesetim slušali Road to nowhere kao nekakvu pop – distopiju, a danas nam zvuči skoro sablasno proročanski, danas sve te pjesme možemo čitati i slušati u ključu činjenice da u Americi paralelno traju jedna vrsta rata i najveći spektakl na svijetu, da se neke stvari dogode Once in a Lifetime, a da je Life during wartime, naprosto pjesma koju svi trebamo (ili moramo?) doživjeti.
U Areni, na koju bi rimski car Vespazijan, njezin graditelj sigurno bio ponosan jer je poprište ponajboljih koncerata u regiji posljednih godina, svoj je funky, eto zaplesao i sedamdesetčetvorogodišnji čuvar nekih tajni, arhivar i zabavljač, s bendom obučenim u odijela za montiranje mobilijara, ili smjene u boljoj tvornici. Što, vjerovatno, sugerira sliku svijeta koju po svijetu ovih dana na turneji raznosi David Byrne.
Prije koncerta je po onoj najgoroj vrućini dva i pol sata vozio bicikl, a poslije koncerta se, pristojan kakav jeste, pozdravio sa onima koji su se zatekli na izlazu iz Arene. Bio je to znak da je hronika dijagnoze jedne nacije zabilježena i da odlazi na drugo mjesto.
Ispratio sam ga pogledom. Moj idol iz mladosti je izgledao umoran, ali čvrst. Par stotina metara kasnije, susreo sam “svoje” Ljubljančane, Manu, Nikolu, Asju, Bogdana, prije toga Foxa, kako tumaraju nakon koncerta i po ko zna koji put shvatio da veze između ljudi postoje da bi se iznova otkrivale.
U avionu sam sreo A., pričali smo o koncertima, i ona je bila tamo. Na društvenim mrežama su ljudi objavljivali fotke, a nisam ih vidio u Areni. Znači da nas još ima. i da nismo loše raspoređeni.
Uz funky hronike čovjeka koji ponosno i živo gazi osmu deceniju života.
Hvala, David, što postojiš. Mada, razumijem i one kojima smeta taj nivo parolašenja u showu. Ali, to opet može samo neko ko je duboko svjestan u kakvom svijetu živimo. I ko ga je tako veličanstveno opjevao.
