Razgovarao: Edin Bajramović
Gošća u rubrici 10 pitanja u 10 sati portala Sredinom.ba ove nedjelje je Kristina Ljevak Bajramović. Žena-zmaj.
Razloga je puno, a povod je Međunarodni dan žena 8. mart. Kad će ako danas neće.
Jasminka Šipka i Oliver Mlakar – neponovljivi
1. Dugo pišete za novine, snimate za TV, vodite književne razgovore, uređujete knjige, a ponekad i pričate za medije. U fudbalu bi rekli – polivalentan igrač. Na kojoj poziciji Vam je najugodnije?
Nasmijaste me ovim fudbalskim polivalentstvom. Najugodnije mi je s mikserom dok pravim kolače, zlonamjerni bi rekli i da se vidi po mojim proporcijama. I sa porodicom, kad se spakujemo i negdje otisnemo. Dok se ne steknu uslovi da sadim začinsko bilje na vlastitom posjedu, po mogućnosti u Hercegovini, jednako mi je udobno u svemu što je vezano za književnost, i u mojoj matičnoj profesiji, koja mi je na moju nesreću, postala hobi. Novinarstvo je najljepši posao na svijetu, ne samo kad se na vrijeme napusti, nego kada ga usljed profesionalne erozije, prinudno morate postepeno napuštati.
2. Kakvi su Vam planovi, imate li ih uopšte?
Profesionalni planovi su mi vezani za književnost u različitim segmentima. Od radionica motivacijskog pisanja namijenjenog ženama koje imaju četrdeset i više godina, do individualnih programa pa u konačnici i jednog netipičnog izdavačkog koncepta, koji će prvenstveno biti namijenjen afirmaciji ženskog autorstva. Jer znamo da neke žene počnu pisati i ozbiljnije objavljivati tek u godinama u kojima muškarci imaju sabrana djela. Ne mogu promijeniti cijeli svijet, u godinama sam kada to više i ne pokušavam iako je bilo takvih iluzija kao danka mladosti, ali mogu barem malo uticati na lokalnu zajednicu što bi se reklo u projektnoj terminologiji.
3. Ipak, međutim, glede i unatoč svemu, najprepoznatljiviji ste po radu na TV-u. Konkretno, na Federalnoj televiziji, kao novinarka, a onda i urednica Redakcije za kulturu. Fali li Vam kamera?
Ne fali kamera u smislu potrebe za vlastitim prisustvom ispred nje. Danas svakako svi imaju svoju kameru. I živi prijenos i iz toaleta. Ali mi nedostaju ona sretna FTV vremena i okruženje koje je cijenilo to što o umjetnosti ponešto znam. Mogućnost da se s kamerom, kao videonovinarka, otisnem tamo gdje želim, ne zbog turizma nego teme koju je važno zabilježiti. Zbog toga me duša boli kada pomislim na mlade ljude koji danas rade u medijima i koji vjerovatno misle da je novinarstvo prenijeti objavu sa društvenih mreža. Uz naslov koji vrijeđa inteligenciju i koji nije naslov.
4. Gledate li uopšte sadržaje iz programskih TV shema?
Iskreno ne. Ali nema to samo veze sa vrstom sadržaja, nego sa mojim navikama. Televiziju sam prestala gledati nekada početkom rata. A do tada sam bila pasionirana gledateljica. Dijete koje je pratilo vijesti više nego crtane filmove. I zato mi je bilo beskrajno simpatično kada su ljudi na početku mog televizijskog angažmana spominjali moju prirodnost i odsustvo potrebe da nekoga imitiram. A ja sve i da sam htjela, nisam mogla jer nisam ništa gledala. Oni koji su uticali na moje televizijsko formiranje svakako su neponovljivi. Ne možeš baš pokušavati imitirati Olivera Mlakara ili Jasminku Šipku a da ne ispadneš budala. Ali možeš se truditi ispravno govoriti, poput njih i cijele plejade ljudi koji su definisali jugoslovenski medijski prostor.
5. Da li je novinarstvo u Bosni i Hercegovini zamrlo, premrlo, utrnulo, preselilo ili je kremirano, ili, pak, cvjeta, brzo će i proljeće, kao nikad dosad?
Mislim da je kremirano, ali da se pretvaramo kako nije, jer ne vidimo lijes zbog vrste obreda. Mi medijski djelatnici i djelatnice smo na komemoraciji profesiji koja, ako se odmaknemo od toksičnih oblika pisanja i izvještavanja, uključuje poražavajuće potplaćeni angažman. A revolucije se ne mogu praviti sa otomana u vlastitoj dnevnoj sobi, što nastojim da uvijek podsjetim. I za ozbiljan istraživački rad potrebna je ista takva infrastruktura i mediji koji stoji iza svojih ljudi na prvim linijama bilo koje vrste.
Knedle sa šljivama, a može i paradajz
6. Mogu li se ružne stvari ostaviti iza sebe u smislu da ih vrijeme filtrira, pa uglavnom ostaje ono što je bilo lijepo – ako je bilo – ili neke ne mogu nikad?
Ma mogu, ja sam živi primjer toga. Sve što ne valja samo će otpasti ili je već otpalo. Nisam jutros natočila neki serum toksične pozitivnosti i odlučila da govorim kako je sve dobro ili će dobro biti, ali duboko vjerujem da je ljubav prema životu i povjerenje u život, osnovni preduslov da bi nam i taj život nešto uzvratio.
7. Je li ljubav paradajz ili ćete mahnuti bar suzom iz tramvaja?
Ljubav su knedle sa šljivama. Moje omiljeno jelo. Može biti i paradajz, onaj hercegovački, neprskani. Kada je jedan takav, pričao mi je Boris Šiber, zagrizao njegov prijatelj iz Holandije, rasplakao se. Ljubav je sve ono što ne stoji nabacano po policama tržnih centara uz akcijske cijene. Ljubav je kada te osmijeh dočeka kući, pa onda i ti imaš isti takav bez obzira na sve drugo u životu što se ne smiješi. Ja imam snage za tri čovjeka i tri života, ali i takva se pitam kako bi moj život izgledao da nisam upoznala mog supruga Admira Bajramovića i da ne postoji podrška u svakom smislu koju dobijam od njega. I ljubav i pažnja. Kako prema meni tako i prema mojim kćerkama i njegovim kćerkama po izboru. Vjerujem da je generalno tako sa realizovanim ljudima u svakom smislu. Posloženim što bi se reklo. A Ado je upravo takav. I iz svoje sabranosti, ljudskosti i nježnosti utiče na moju stabilnost i ukupno zadovoljstvo. Uvjerena sam da bi Adin život bez mene bio mnogo lagodniji, ali on sam kaže da je ovako zabavnije.
8. Kojim će putem Vaše dvije kćerke?
Svojim (smijeh). Stvarno mi je najvažnije da su žive, zdrave i da krenu kada za to bude vrijeme u muzičku školu. Ne zato što imam neke nerealne ambicije nego što smatram da je muzika jedan od presudnih faktora za razvoj ličnosti. Na svu sreću nemaju sluh na mene. Divno ih je vidjeti oko Ade sa gitarom, kako plešu i pjevaju i naručuju pjesme iz maminog revolucionarnog i antifašističkog repertoara. Beskrajno su zabavne i vesele djevojčice koje vole ljude. Nastojim da ne zatrpavam javnost putem društvenih mreža “mamećim” objavama, ali na dnevnoj bazi imaju toliko bisera koji instantno popravljaju život. Kada smo išli na posljednje proteste, starija je pitala zašto ne idemo u igraonicu. Kada sam rekla da ne možemo jer se borimo za bolje društvo, rekla je možemo li barem u restoran na ručak. Kao da joj je mama neka gospođa ministarka a ne ja. Mlađa će i narednu školsku godinu još uvijek biti predškolac, a starija kreće u prvi razred. Nedavno je išla na testiranje a ja sam se osjećala kao da je vodim na prijemni u vazduhoplovstvo. Nevjerovatno je koliko vlastitu ležernost potisnemo kada su djeca u pitanju i koliko nas roditeljska odgovornost mijenja u cjelosti. Raduje me njihova kreativnost, potreba da slikaju i crtaju, prave figurice od plastelina. Mlađa ima sklonosti ka konceptualnoj umjetnosti i stalno pravi intervencije na skulpturama u kući. Redovno ih fotgrafišem u nadi da neću postati ona majka koja izložbu pravi djetetu.
9. Danas je 8. mart. Sa srećom. U kakvoj su poziciji bosanskohercegovačke žene danas, sada, kako bi se mogao opisati njihov, Vaš, aktuelni trenutak?
Hvala. Žene u Bosni i Hercegovini, ako posmatram sebe i žene u mom okruženju, najviše podsjećaju na Đuru iz skeča Dresura cura iz Hadžića u epizodi Top liste nadrealista. Ono kad nogom zatvara šporet i ljulja dijete a sve da bi stigao završiti obaveze u nemoguće kratkom roku. I kako se ne bih ponavljala sa svojim uobičajenim temama i iz ove nedjeljne osmomartovske ležernosti i zabavnih pitanja prešla u oplakivanje naše stvarnosti te nabrajanje problema, od prevencije femicida do drugih, reći ću da bismo za 8. mart i svaki drugi dan trebale da vodimo više računa jedna o drugoj. Upravo istinska ženska solidarnost, pored stabilnosti i ljubavi u kućnoj tvrđavi, moji su najveći životni uspjesi.
10. Šta ćete napisati u Vašoj čestitki za 8. mart svim ženama u Bosni i Hercegovini, regiji, Evropi i svijetu u ovo, mora se priznati unatoč optimizmu, grozno vrijeme?
Odmorite se, zaslužile ste.
