Piše: Sanjin Latifić
Jedan od glavnih benefita senzacije koju nam je krajem marta ove godine, pobjedama nad Velsom i Italijom u baražu za SP 2026, fudbalska reprezentacija BiH priuštila jeste “smještaj” u mundijalsku grupu B gdje u konkurenciji Kanade, Švicarske i Katara, objektivno, nismo bez šansi. Ionako skloni euforiji Bosanci i Hercegovci su, u onim rijetkim trenucima kad ih u sportu “krene”, kadri imati “jasne vizije” serijala trijumfa koji će im vazda napaćenu svakodnevnicu učiniti uzbudljivom i divnom, a naborinu između Une i Drine rajem na Zemlji i idealnim mjestom za život. Kad ti i selektor Barbarez i direktor reprezentacije Spahić javno govore da “euforiju trebamo” i da na krilima iste “možemo daleko” na 23. prvenstvu svijeta koje u Meksiku, Kanadi i SAD-u počinje za 8 dana, onda nije lako ostati na zemlji i realno procijeniti šanse Zmajeva na njihovom drugom Mundijalu u 30-godišnjoj povijesti.
Kanada je prema FIFA-i trenutno 30. reprezentacija planete i ako gledamo samo rangiranje krovne fudbalske kuće, mora biti favorit protiv BiH koja je danas na 65. mjestu zvaničnog poretka. Pogotovo što 12. juna u 15:00 po lokalnom (21:00 po našem) vremenu Bosnu i Hercegovinu čeka na svom BMO Fieldu u Torontu. Činjenica da stadion nije nov nego je pređašnjem kapacitetu od 28 hiljada gledalaca dodano još 17 hiljada mjesta u vidu montažnih tribina može reći ponešto i o iluziji da je Kanada zemlja u kojoj vladaju red, rad i pravda. Javna je tajna, naime, da su lokalni “contribution” biznismeni italijanskog porijekla za ovaj građevinski “pothvat” naplatili cifru od “tričavih” 158 miliona dolara, a to što se skalamerije iza oba gola uz svaki nalet vjetra sa obližnjeg jezera opasno ljujaju, nema veze. Bitno je da su Vukovi sa Ontarija siti, a ovce (bar dok turnir još nije počeo) na broju. I sa ovim kapacitetom od 45 hiljada gledalaca BMO Field je najmanji stadion na kojem će se predstojeći Mundijal igrati.
Stadion u Torontu (Foto: Agencije)
Dva Mundijala i polufinale Cope
Debi Javorovog lišća (The Maple Leaf Team) na svjetskim fudbalskim smotrama desio se prije 40 godina na SP 1986. u Meksiku. Iako praktično poluamateri, Kanađani su bili tvrd orah za protivnike u grupi, no postići više od tri (Francuska 0:1, Mađarska i SSSR po 0:2) poraza i ispadanja u prvom krugu nisu mogli. Iako rezultatski jednako neuspješan, nastup na prošlom SP u Kataru 2022. ostao je upamćen kao osvježenje i izlazak iz svjetske fudbalske sjene u kojoj su Crveni proveli prethodnih 36 godina. U možda i najtežoj grupi F namučili su Belgijance koji su ih, ponajviše sudijskim “previdima” zahvaljujući, dobili sa minimalnih 1:0. Protiv Hrvatske su u 2. kolu poveli i u prvih pola sata bili ravnopravni, da bi u nastavku platili danak neiskustvu i primili 4 gola. Posljednji susret odigrali su protiv Maroka gdje su budućem polufinalsti tog SP-a priuštili tijesan meč kojeg će Atlaški lavovi, na kraju, dobiti sa 2:1. Iako su uz domaći Katar ostali jedina reprezentacija koja nije osvojila nijedan bod, utisak kojeg su polučili je, generalno, bio pozitivan i lijep zalog za Mundijal 2026 kojem su jedan od tri domaćina.
U maju 2024. godine kormilo reprezentacije preuzeo je Jesse Marsch, postavši prvi Amerikanac na selektorskoj poziciji kanadske fudbalske reprezentacije u njenoj povijesti. Značajno terenersko iskustvo u evropskom klupskom fudbalu (RB Salzburg, RB Leipzig i Leeds United) bilo je dovoljna stavka u CV-u ovog 52-godišnjaka za dobivanje posla, a rezultat na prvom velikom takmičenju na kojem je sa klupe vodio nacionalni tim dokaz čelnicima CSA (Canadian Soccer Association) da nisu pogriješili u izboru. Kanađani su na proširenom, 48. izdanju Copa Americe koja se od 20. juna do 14. jula pretprošle godine igrala u 14 američkih gradova stigli do polufinala u kojem ih je zaustavila Argentina, da bi u meču za 3. mjesto izgubili od Urugvaja tek nakon izvođenja penala i to nakon što je Luis Suarez golom u 92. minuti, poravnavši na 2:2, La Celeste spasio poraza.
Jesse Marsch (Foto: Screenshot)
Jesse Marsch i američka disciplina
Četvrto mjesto u CONCACAF Ligi nacija u martu 2025. i teška povreda (križni ligamenti) najboljeg igrača Alphonsa Daviesa, te neuspjeh na CONCACAF Gold kupu prošlog juna i jula (ispadanje u četvrtfinalu na penale od Gvatemale) poljuljali su, ipak, vjeru kanadske fudbalske javnosti u Marschovu genijalnost. Mnogi su kanadski ljubitelji najpopularnijeg sporta i danas, u praskozorje (za Kanadu po svemu) historijskog Mundijala, skloni reći da je reprezentacija pod Johnom Herdmanom 2022. igrala bolji, brži i atraktivniji fudbal, te da je Jesse Marsch u pokušaju da nacionalni tim napravi tvrđim i žilavijim protivnikom u odnosu na superiornije ekipe, zapravo otupio oštricu kanadskog tima i promijenio mu identitet.
Serija prijateljskih utakmica koju su Kanađani, s obzirom da su bili oslobođeni kvalifikacija za SP 2026, počeli još u septembru prošle godine, polučila je, ipak, respektabline rezultate. Na 10 odigranih mečeva, uključujući i preksinoćnji protiv Uzbekistana u Edmontonu, Javorovi listovi su ubilježili 5 pobjeda (Rumunija, Vels, Venecuela, Gvatemala i Uzbekistan), 4 remija (Kolumbija, Ekvador, Island i Tunis) i samo 1 poraz (Australija). Iako je opšte mišljenje da im je odbrana slabiji dio tima, na 8 od ovih 10 utakmica kanadski su golmani sačuvali svoju mrežu i upisali clean sheet. Obzirom da ni na jednom od ovih mečeva u timu nije bilo pominjanog (i najčešće povrijeđenog) lijevog bočnog Daviesa, te da se stoper Nice Moïse Bombito, nakon dugog izbivanja zbog loma noge, tek preksinoć vratio u početnu postavu kanadske reprezentacije, mora se priznati da je Marsch uspio da utegne i popravi onaj segment kanadske igre koji je najviše škripao.
Čovjek kojeg su navijači Leeds Uniteda, dok je bio njihov trener, pogrdno prozvali Yank Lampard je poznat i po tome da nema dlake na jeziku. U februaru 2025. je, između ostalog, za izjave američkog predsjednika Trumpa o tome kako Kanada treba postati 51. sjedinjena država rekao da su “nebuloze” i da ga je “kao rođenog Amerikanca stid arogancije i nepoštivanja kojeg SAD pokazuju prema jednom od svojih historijski najstarijih, najjačih i najlojalnijih saveznika”. Sigurno da mu je zbog toga popularnost u kanadskoj javnosti dodatno porasla, a nedavno je ugovor sa CSA produžio do 2030. godine.
Omiljena formacija mu je 4-4-2, uz sve varijacije (4-4-1-1, 4-2-3-1, 4-5-1…) na tu temu. Presing kojeg opisuje kao “želju da se protivnik odmah kazni postizanjem gola, a ne da se vrati posjed” je jedna od karakteristika kanadske reprezentacije, baš kao i brza igra po bokovima. Protiv Uzbekistana je, preksinoć, prvih 11 izgledalo ovako: Na golu Maxime Crépeau (Orlando City SC), desni bek Alistair Johnston (Celtic), lijevi Richie Laryea (Toronto FC). Stoperi Moïse Bombito (OGC Nice) i Derek Cornelius (Glasgow Rangers). Dva centralna vezna Stephen Eustáquio (Los Angeles FC) i Ismaël Koné (Sassuolo). Na desnom krilu Tajon Buchanan (Villarreal), na lijevom Liam Millar (Hull City). U špicu Jonathan David (Juventus) i Cyle Larin (Southampton).
Jonathan David (Foto: Agencije)
U kući Davidovoj bodan je k’o mija’
Ako je već skoro pa izvjesno da Roadrunner Davies zbog povrede zadnje lože neće biti spreman za premijerni meč u grupi B i duel sa Bosnom i Hercegovinom, onda bi se moglo reći da najveća opasnost po Vasiljev gol dolazi od Jonathana Davida. Brz, neugodan, obično postavljen iza najisturenijeg napadača (u slučaju Kanade Larina) ovaj 26-godišnji centarfor torinskog Juventusa je prepoznatljiv po sjajnom čitanju igre i smislu za kombinatoriku, pritisku na protivničku odbranu, te spremnosti da se, ako se ukaže prilika, stušti u kontranapad. Pet odličnih godina u francuskom Lilleu za nagradu mu je prošlog ljeta obezbijedilo prelazak u Staru damu,a prošle je godine proglašen i za najboljeg fudbalera Sjeverne i Srednje Amerike u sezoni 2024/25. Za Kanadu je u 78 nastupa zabio 39 golova.
Od imena koja su u Edmontonu prije 2 noći meč počela sa klupe za rezerve valja izdvojiti Hajdukovog Niku Sigura koji može uskočiti na poziciju desnog beka ili defanzivnog veznog, iskusnog (na dan utakmice sa BiH puni 34) vezistu Jonathana Osoria iz Toronta, lijevo krilo Norwicha Ali Ahmeda i golgetera belgijskog Union SG-a, Promise Davida, čovjeka koji je seniorsku karijeru prije 7 godina započeo u, nećete vjerovat’, zagrebačkom niželigašu NK Trnje. Tu je i golman Dayne St. Clair (Inter Miami) koji, zapravo, i nije rezervni jer mu Jesse Marsch daje priliku za nastupe koliko i Crépeauu, pa se skoro nikad ne zna ko će od njih dvojice meč početi između stativa, a ko na klupi. Takva selektorska praksa se ne dopada nekim kandskim “punditima” koji (opravdano) tvrde da to remeti rutinu i komunikaciju u odbrani Javorovog lišća. Da li će se je pred Mundijal naprasno odreći, Marsch bi nam mogao otkriti već u subotu, 06. juna kada Kanada u Montrealu igra generalku protiv Republike Irske.
Uz sve rečeno, a i preskočeno ono što se tiče trajnog odsustva pojedinih (Flores) igrača zbog teške povrede, pritiska javnosti, te svih prednosti i mana (“Kako sada dogurati daleko, kad nikad prije nisi osvojio ni boda na Mundijalu?”) igranja ovako velikog turnira na domaćem terenu, zaključimo da su Kanađani ekipa za respekt i da bi svaki bod na otvaranju grupe B u Torontu za 9 dana za BiH bio velik kao kuća. I onaj jedan koji se dobije za remi bi se savršeno uklapao u ostvarenje plana o prolasku u nokaut fazu, ali valja ga osvojiti.
Na vjetrometini kraj Ontarija Zmajevi, nadajmo se, znaju kako otpuhati lišće crvenog javora. I svoj drugi Mundijal započeti na najbolji način.
(Sredinom.ba)
