Piše: Edin Bajramović
Bio je to krajem maja 2006. sarajevski susret vječitih ex-jugoslovenskih televizijskih zvijezda: Saše Zalepugina (1931.), Miće Orlovića (1934.) i Olivera Mlakara (1935.). Pripremali su Nedjeljno popodne na TV OBN-u, koje su uređivali i vodili. Razgovarao sam s njima u zgradi OBN-a u Pofalićima, Saša je to nazvao: povratak otpisanih, a ove tri pričice, po jedna od svakog, su mi najupečatljivije. Danas, nažalost, Saša i Mića nisu među nama.
SAŠA ZALEPUGIN
Nas tri stotine nikada nismo dobili zvanično objašnjenje zašto smo na HTV-u bili suvišni. Do odlaska u penziju 1996. primao sam plaću, ali ništa nisam radio. To je divna stvar, ali nije baš za novinara. A jedno od najvećih bremena koje čovjek može nositi na svojim leđima je slava, popularnost. Ako to ne znaš nositi, tebe će ta slava slistiti sa zemljom. Nije bitno postati popularan, nego ostati popularan. Ako ti imaš spikera ili voditelja koji pravi greške, a to ne vidi urednik, onda odmah treba smijeniti urednika. Ako direktor ne vidi da ima lošeg urednika, onda treba smijeniti direktora. U naše vrijeme kada bi voditelj napravio grešku, generalni direktor bi ga nazvao i pitao kakav mu je to akcent. Nije dozvoljavao da se u njegovoj kući tako govori, jer on je to smatrao svojom kućom.
MIĆA ORLOVIĆ
Mislim da je u naše vreme bilo presudno to poverenje u ljude koji vas prate, a i njihovo u vas, kao i jednostavnost, srdačnost i komunikacija sa tim gledalištem. Autoritet, i to je najvažnija reč, bio je obostran. Autoriret koji je stican vremenom, ali i stav, da vam ništa nije teško, da ste prilagodljivi, da vam je svuda lepo i da se svuda osećate kao u svojoj kući. U prethodne tri godine bio sam svuda, od Ljubljane do Skoplja, pa i u Sarajevu. Naišao sam na neverovatnu srdačnost i poštovanje. To trajanje je važno. Voleo bih kada bi Saša i Oliver došli u Beograd da vide kako to izgleda, njihova popularnost je i danas neverovatna. Saša i ja smo pretprošle nedelje prošetali do Baščaršije, svaki drugi, treći čovek nas je pozdravio, želeli su da nas čašćavaju…
OLIVER MLAKAR
Došle su neke nove televizije, traže se neka nova lica, sve više mladih žele se afirimirati, trče za nekakvom popularnošću, ali nema ničega iza toga. Tu su razne ljepotice, koje ama baš ništa ne znaju, i ja se ponekad čudim nekim televizijama koje si dozvoljavaju da od njih prave zvijezde, a za to jednostavno nemaju nikakvoga pokrića. A Kviskoteka je kviz koji je afirmirao znanje. Po tome je bila prepoznatljiva i jako gledana. Upravo su natjecatelji, znalci, od Kviskoteke napravili kultni kviz. Bilo je uživanje čuti i vidjeti ljude koji znaju. Danas, ako si pogodio koja rijeka teče ispod Savskog mosta, dobio si 10.000 kuna. Mi se nismo vidjeli šesnaest godina, i naš prvi susret nakon toliko godina u Sarajevu bio je vrlo emotivan. Sretan sam što je naše prijateljstvo ostalo potpuno nepomućeno.
