Razgovarao: Edin Bajramović
Uživanje je čitati tekstove Saše Ibrulja, pa tako i one koje je pisao iz Cardiffa.
A tako je realno i sa njegovim odgovorima na pitanja u našoj stalnoj rubrici nedjeljom.
Udri s bokova
1. Može li se nakon emotivne noći u Cardiffu razmišljati racionalno, pa odgovoriti na pitanje – gdje smo griješili u utakmici protiv Velsa?
Ovakve su utakmice specifične, ne samo zato što emocije utiču na analizu, nego zato što su to utakmice nakon kojih racionalnost i nema previše smisla. To, naravno, govorimo iz ugla navijača, jer tako funkcionišemo – jednom kad sudija svira kraj i mi pobijedimo, ništa više nije važno. Ali tu je ključna stvar da tako ne smiju razmišljati u stručnom štabu, jer realno je da u rezultatskom smislu ova utakmica sama – bez utakmice s Italijom – skoro pa nema nikakav značaj. Da bi imao šanse protiv Italije, moraš biti svjestan svojih grešaka protiv Velsa. A njih je bilo, ako samo zagrebemo po površini vidjećemo problem s kreativnošću, pa onaj s reakcijom kada protivnik uspije da zaobiđe naš presing, pa veliki broj tehničkih grešaka, možda i neke zakašnjele reakcije s klupe… Ali opet, u ovakvom trenutku i s ovim rezultatom, nema smisla da mi iz medija forsiramo te probleme, pogotovo u društvu koje teško prihvaća kritiku. Važno je samo da ih vidi stručni štab.
2. Ispada da je, nakon svega, pitanje svih pitanja da li je Kerim Alajbegović trebao igrati od početka. Pa, da li je trebao?
To je pitanje staro sedamdeset godina, odnosno od kada se koriste izmjene u fudbalu. Da li to što igrač koji je ušao bude ključni igrač znači da je trener genije koji je našao način da promjeni utakmicu ili da je ustvari loše pripremio tu utakmicu? Odgovor nikad nije crn i bijel, iako se tako predstavlja i iako zavisi od rezultata. Po meni je problem drugi – očito je da Barbarez ima neku ideju, neki razlog ostavljanja takvog igrača na klupi, koliko je očito da je i svjestan njegovog talenta. Možda bi to, kada bi se bolje iskomuniciralo u javnosti, bilo prihvaćeno kao nekakva vrsta taktičke odluke. Nažalost, komunikacija stručnog štaba prema navijačima je dosta površna i zato moramo gatati i pretpostavljati, a to nikada nije dobro. Mnogo bi bolje i zdravije za sve bilo da o ovakvom pitanju javno diskutujemo, jer onda bi i odgovor imao smisao. U svakom slučaju, očigledno je da Kerim ima talent, kvalitet i ogroman potencijal, a ja lično mislim da se u reprezentativnom fudbalu čitava ideja, sistem, taktika mora, između ostalog, prilagoditi takvom igraču, a ne on ideji. Volio bih Kerima vidjeti od početka (skoro) uvijek, ali isto tako, mogu da vjerujem da selektor misli da ima dobar razlog što ga ostavlja na klupi, jer kvalitet definitivno nije.
3. U tekstu koji ste napisali za Skaut Sport pišete da to nije bila noć Ermedina Demirovića i Benjamina Tahirovića. Status potonjeg u Brondbyju je upitan, možda ga je to poremetilo, ali šta se desilo ovom prvom čija je forma u Stuttgartu top?
Iz moje perspektive to su potpuno drugačije priče. Ermedinu se nema šta zamjeriti i to nije bilo njegovo veče čisto u smislu promašenih šansi. On je odradio sjajan posao u defanzivi, u igri bez lopte, a boljeg dokaza za to nema upravo od tih promašenih šansi, jer nije pao s neba u njih; on se doveo u te situacije. Ostaje mu da popravi završnicu, sa strane izgleda da je u reprezentaciji u nekom grču, kao da mu sve ovo sada pomalo stvara pritisak koji mu odmaže. Kada je Tahirović u pitanju, on već skoro pa konstantno ima problem da napravi ono što naša postavka i ideja traže od igrača na toj poziciji. Radi se o igraču koji ima veliki talent, to je neosporno, ali prečesto – po mom mišljenju – ostane ispod nivoa koji nama treba, pogotovo u igri prema naprijed.
4. A šta je ono najbolje što ste vidjeli tu noć na Cardiff City stadionu?
Ono što je po meni bila najpozitivnija stvar je to što su i selektor i ekipa pokazali sposobnost da se prilagode dešavanjima na terenu. Vidjeli smo konkretne reakcije, koje možda na prvu nisu izgledale logične, ali su se takvima pokazale na terenu. Kao onaj trenutak kad nakon gola ostajemo s jednim veznjakom na terenu; fokus je potpuno prebačen na bokove i to nam je donijelo prednost. Naravno, ne trebam ni spominjati tu zrelost, smirenost, karakter, mentalitet kojeg su pokazali apsolutno svi – bili smo agresivniji, glasniji, jači u duelu od Velsa i tako trebamo igrati svaku utakmicu.
5. Edin Džeko. Eh, Edin Džeko. Šta još nikad niste rekli o njemu?
Ma svaka je rečenica o Edinu Džeki u ovom trenutku suvišna. Neki dan sam, kako to obično biva, slučajno naletio na neku kompilaciju golova i kada u kratkom vremenu na istom mjestu vidite toliko raznovrsti u završnici, toliko kreativnosti, toliko osjećaja, tek onda shvatite kakav je to igrač. Ne treba se opterećivati pričom o Edinu; kao kad imaš skupocjenu bocu savršeno odležanog vina – samo trebaš sjesti i uživati u svakoj sekundi privilegije da gledaš Edina Džeku na djelu.
Gattusov Mount Everest
6. A sada se selimo u Zenicu, kao nekad u emisiji Vrijeme sporta i razonode. Ko je, zapravo, favorit u finalu baraža Bosna i Hercegovina – Italija?
Italija. To je prosto tako. Samo ponovite sebi – Italija. I biće vam jasno. I to će uvijek biti tako, bez obzira na trenutni kvalitet Italije i BiH, oni će uvijek protiv nas biti favorit. I neka će, to je svakako nevažno za konačni rezultat.
7. Podsjećam, Italija dva puta uzastopno nije bila na svjetskom prvenstvu, a četiri puta su bili prvaci. Može li im se izostanak desiti treći put?
Može. I tu je odgovor jasan da jasniji ne može biti. Naravno da može, jer kvalitetom nisu ni blizu onoga što su nekada bili, jer imaju problema sa maksimiziranjem učinka iz onoga što imaju. Na kraju krajeva, i baš zbog toga što im se desilo dva puta, jer sada ih to muči, a nije lako igrati lopte ni na terminu kad te nešto muči. Mogu.
8. Selektor Azzurra Gennaro Gattuso kaže: “BiH je za nas kao Mount Everest na koji se moramo popeti.” Da malo ne pretjeruje?
Pa ne pretjeruje, zaista jeste. Iz više razloga, između ostalog svega ovoga što smo nabrojali. Tu je metafora zapravo u tome da ti je svaka planina kao Mount Everest, pogotovo ako se patiš da se popenješ. Ako probaš dva puta na Trebević i ne uspiješ, kad treći put staneš pod njega kontaš “jebote, Trebević ko Mount Everest”. E tako danas Gattuso stoji pred Bosnom i Hercegovinom. Pogotovo što ćemo mi nakon ove utakmice, šta god da se desi, i dalje ostati Trebević, odnosno nama će to biti normalno, život će biti normalan, očekivan. Njima neće, njima će biti katastrofa.
9. Ko je njegov najveći adut?
Realno, stavimo li jedan na jedan, 11 protiv 11, vjerovatno bi bar 8-9 igrača Italije imalo prednost. Imaju više iskustva velikih utakmica, imaju više individualnog kvaliteta, a to bi u ovakvoj utakmici moglo biti presudno. Pod tim mislim na činjenicu da imaš četiri dana da se pripremiš za ono što oni igraju – za Vels smo se pripremali četiri mjeseca i mogli smo se prilagoditi svemu što su oni probali na terenu, jer smo mogli to i predvidjeti. Sada će to biti puno teže, jer bez obzira koliko si ti unaprijed to radio, jasno da je glava bila u Cardiffu. S druge strane, i njima je isto, tako da bi ova utakmica mogla biti malo više otvorena, s malo manje organizacuje i ključno je ko će biti smireniji i mudriji da to iskoristi.
10. Elem, grupa na Mundijalu u kojoj su još Kanada, Katar i Švicarska i nije tako loša, zar ne?
Čak i kad je porediš s ovom kvalifikacijskom, koja je bila najlakša, ova je lakša. Lakša je i od ove fiktivne u baražu. Ali takvo je Svjetsko prvenstvo, sve evropske selekcije imaju objektivnu šansu za drugi krug, tako bismo je imali i mi. Ali otom potom.
