Piše: Ahmed Burić (Ljubljana)
Nosim stari IWC, Schaffhausen sat. Model zovu TV screen, proizveden je u sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća i relativno je cijenjen u svijetu „vintagea“. Unutra je mehanizam kalibar 8541 upotrebljavan još i za modele Ingenieur i Yacht Club. Sat nije vodootporan, ali je ukoliko je redovno održavan još uvijek u dobroj kondiciji i radi tehnički ispravno. Nisam ga nocio trideset godina. Ne znam točno je li ga otac nosio na samrti, imao je još jednu Omegu s rimskim brojkama, ali nju je danas nemoguće sastaviti. Nakon trideset godina sam ga našao u fioci i odnio na popravak. Majstoru je to uspjelo iz nekoliko puta, malo je i koštalo, ali vrijedi. Jedina nevolja je što sat, ukoliko ga se ne nosi, nakon određenog vremena – stane. I onda je teško podesiti datum sa točnim vremenom. Ako, dakle, stane, pa ga navijete i datum se ranije prebaci laik poput mene treba okretati mehanizam šezdeset krogova dok ne dođe na željeni datum.
Sinhronicitet bi mogao biti jedan od glavnih sastojaka genijalnosti.
***
Čudan sistem numeriranja u ljubljanskoj dvorani Stožice čak tri puta je tjerao starog hodočasnika da se „prekontava“ kuda bi trebalo stići do reda 32 i sjedišta 9, odakle je zvanično trebalo pratiti koncert Boba Dylana. Sedamdeset i drugi ove godine, na „neverending“ turneji, a svi putevi vode u Rim, pa je i susret s papom Leonom bio uvod u veliku seriju procesija. Papa kao Jedi iz Ratova zvijezda, u bijelom, i Dylan kao Sith, s kapuljačom. Ništa spektakularno, i jedan i drugi hodaju, uglavnom, tako obučeni. Nije foliranje, ali taj pamučni komad odjeće stvarno jeste najudobniji komad odjeće koji čovjek u srednjim i zrelim godinama može obući. Kad već ne ispunjava uvjete da bude Papa. Razmjena darova, svećenik njemu krunicu, umjetnik njemu knjigu, i opet na put: preko Milana, Ljubljane, Beča, Salzburga, Freiburga, Zuricha, Sttutgarta, do Birminghama i pet koncerata u Royal Festival Hallu u Londonu.
Gdje turneja krajem godine završava.
Ili, u njegovom slučaju – nikad ne završava? Ovo je sedmi papa za Dylanove karijere, i vjerovatno ih više neće mijenjati, ali ko zna? Bog radi prema nedokučivim kriterijima.
***
Još od prošlog puta u Varaždinu, a bilo je to 2008. godine, ne očekujem previše od firme nazvane Bob Dylan na koncertu. Svega tu ima – promjene aranžmana, problema s obimom i načinom upotrebe razglasa u odnosu na prostor, ali njega se mora otići vidjeti. Iako ga baš i ne vidimo, jer onako sićušan, sjedi iza klavira i ne izlazi na vrh bine. Plus kapuljača. Ali, to je, ipak, on. Zaboravimo sad na trenutak njegovu ulogu u svjetskoj popularnoj kulturi, zaboravimo i da je nobelovac za književnost, to je ipak čovjek čije su riječi možda najviše zadužile generacije u našem dobu. Stari Zimmermann, s bendom od dvije gitare, (kontra)basom, bubnjem i pet svjetiljki.
Pojačala, i bez fotografiranja. Kao neki brodski bend iz njegove pjesme Senor koji plovi negdje u vječnost i svira pjesme uz koje vam se vraćaju filmovi iz prošlih života. Uvijek sam htio imati dobru pjesmu o prolaznosti, a taj momenat je, čini mi se, najbolje uhvatio Jan, u kratkom filmu Ribolov.
Onda “It Aint’ me”, naravno drukčiji aranžman, ali uvijek one isto ubitačne riječi kad čovjek shvati da ljubav koju se traži od njega, ne može dati. Onda jedna posveta Charlieu Pattonu, koji spada u Mount Rushmore bluesa, ali ga se izvan uskih krugova manje spominje u odnosu na pogotovo Muddyja Watersa, a i Howlin Wolfa i Roberta Johnsona.
A blues je najdublja rijeka, i često bez povratka pa je Tryin’ to get heaven, opet natjerao na kontemlaciju: ako bi bog otvorio vrata raja i rekao, hajde uđi i odmori se, i uzmi što hoćeš, moguće je da bi prije posegao za Cohenovim pjesmama. Ili da stvari „ukupno“ zvuče kao David Bowie, Prince ili Van Morrison, ali samo njemu je uspjelo sve. „Nisam lažni prorok“ (ovdje na pamet pada Esadova pjesma Lažnivi pesnik), „i ničija nevjesta, ne mogu se sjetiti kad sam rođen, i zaboravio sam kad sam umro“.
Da, od propovijedi do pripovijesti, zapravo, i nema velike razlike, osim što propovijed ima cilj „ubjeđivanja“, a pripovijest „samo“ zadržavanja pažnje. I dobro, poslije još nečega, ali nećemo sad o tome.
Mogu ti reći, „I can tell“, pjesma koju je prvi otpjevao Bo Didley je razumljiv „hommage“, kao i „I can't Seem to Say Goodbye“ Jerryju Lee Lewisu, ali neke se pjesme jedva prepoznaju: recimo „Tangled Up in Blue“ za koju mi možeš vjerovati da je znam. Ali, svejedno, svuda okolo u tom teatru sjenki šeta duh Roya Orbisona, jer niko nije Dylan, i niko nije pjevao kao Roy. Dobro, Elvis, da. Ispod crvenog neba, i poslanica Jimmyju Reedu, i onda „I shall be released“, himna oslobođenja, napisana 1967. godine. To, možda i ne bi toliko značilo kad pjesma ne bi govorila o čovjeku koji je stavljen iza rešetaka, i koji najavljuje sunce koje će zasjati od zapada do istoka. U „obrnutom“ smjeru. Balkanski ciničan prema „demokratskim“ promjenama, nisam mogao ne pomisliti da su izbori za Kongres možda početak tog sijanja sa Zapada, ali bojim se da ćemo se načekati dok nas sve skupa obasja nešto od te svjetlosti. Zasad je ona slaba, u nagovštaju. Kao Dylanove lampe u Stožicama.
***
Sjedište broj 9, u redu 32 bilo je neudobno. Otišao sam uz stepenice i stojeći gledao Čovjeka u kapuljači. U međuvremenu su prolazila lica, i ja sam pokušavao svakom dati odrediti neki Dylanov stih. Zgodna medicinska sestra je pomalo lupkala nogom uz ritam, „varnostniki“iz firme Fortim šetali su s motorolama – praznina je beskonačna – spasilac, jedini čovjek s mobitelom, je neprestano buljio u ekran, nijednom se ne okrenuvši prema stageu.
Pomislio sam kako bi izgledao svijet da je Dylan imao neki „normalan“posao, da je rođen kao stolar, ili varilac, ili ne znam, inženjer. Koliko ljudi bi ostalo bez neke vrste olakšanja u življenju svojih života?!
I možda u toj cijeloj stvari na koncertu, sada fali tog kontroliranog haosa zbog kojeg smo voljeli Dylanove žive albume ali – to je što jeste. Starčić sporog koraka na putu za vječnost.
***
Neprijatna radnja podešavanja datuma i sata uzela je oko desetak minuta Dylanovog „bdijenja“. Kad sam došao do kraja, prelijep dječak rekao bih afričkih korijena upitao me je koliko je sati. Rekao sam da moj sat nije tačan ali da je oko 9 i 20. Upitao sam spasioca jer je on imao mobitel, a on je rekao – „pol desetih“.
Tačno sat i pol trajalo je to bdijenje. Ta kombinacija medija za koju pjesnik kaže: „Svako je od nas raznolik, i svako je pregršt svojih ja. Zato onaj što prezire okolinu, nije onaj isti koji se zbog nje veseli ili pati. U velikoj koloniji našega bića ima mnogo vrsta ljudi koji različito misle i osjećaju. *
I da, sitna kiša, taj ljubljanski zaštitni znak pada cijeli dan i noć za bežigradom. I mislim: ko je „pravi“ Dylan. I dosta ljudi koji idu s koncerta, misle isto.
Siniša Škarica, nestor jugorocka razvlači onaj svoj beskrajni dalmatinski osmijeh i kroz njega govori: „Vidi, on se uslika s Papon u ovoj kuti, i sada na binu izlazi njegov dvojnik. Piva isto k'a on, svira klavir i odrađuje posao.“ Dobra priča, taman za film. V. zove, kroz smijeh: „Da, meni je s njim uvijek dobro. Nego da znaš, E. je snimila jedan mali dio. „
Snimak izgleda kao s vrha neke planine u čijem podnožju neki ljudi sjede, većina njih, dok u daljini čujemo neke zvuke.
Možda će taj snimak preživjeti stoljeća i negdje biti pokazan kao dokaz da je nešto postojalo.
I moglo se desiti bilo gdje. Ali, bilo je baš tu.

