Piše: Edin Bajramović
Bosna je sinoć u okviru 5. kola EuroCupa gostovala u Rimu. I pobijedila Basketball Club Roma 85:80. OK., dobro, znam, nije to bila neka spektakularna igra, ali je duša navijačima Bosne nekako spektakularno ispunjena nakon trijumfa. Pobjedi se ne gleda u zube, tek da parafraziram staru izreku.
I Luka jeo i Luka mirisao
BC Roma nije nasljednik Banco di Rome, kluba s kojim je Bosna igrala u Kupu šampiona u sezoni 1983./1984., pa u glavnoj utakmici polufinalne grupe izgubila i, razumije se, nije prošla u finale. A Banco di Roma ne samo da je ušla u finale nego je i postala prvak Evrope.
U prošloj sezoni, Bosnin domaćin sinoć zvao se Guerino Vanoli Basket pa je pokupio namještaj i iz Cremone odselio u Rim. Jedino što nije jasno kako igraju EuroCup, drugo po snazi takmičenje u Europi, kada je Cremona prošlu sezone završila na jedanaestom mjestu. Playoff nije ni vidjela. Možda je činjenica da je NBA zvijezda Luka Dončić investirala u ovaj klub, imala neki utjecaj.
Jaramaz sa zvukom sirene
Dobra je Bosna ove sezone pod vodstvom Darija Gjergje, bratića slavnog Pina Gjergje, legende zadarske košarke. A kad si u Zadru košarkaška legenda onda to ima specifičnu težinu. Jer, Zadar je grad košarke kao Bologna i Kaunas, mada lično smatram da bi i Tuzlu konačno trebalo dodati. To su onu gradovi u kojima pola sale, hale ili dvorane ustane i vrti podlakticama ukrug kako bi usnulim sudijama pokazali da je protivnički tim napravio korake. Jedini protivnički igrač kojeg je zadarska publika ispratila aplauzom ikad iz “Jazina” bio je Mirza Delibašić, rođen u Tuzli.
Dario je Dario Gjergja i selektor košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine. I, realno, pustite sada čovjeka da radi i nemojte ga ometati. Izgubila je Bosna od jednog od jačih livanskih klubova, Lietkabelisa sa zvukom sirene. U onoj utakmici u kojoj nisi gledao posljednji napad domaćina iz prostog razloga da ti srčane vrline ne bi prerasle u srčane mane, i onda ko će ti drugi dati koš, nego nekadašnji igrač Partizana Jaramaz.
Daj loptu Reginaldu
Pa i taj Partizan se u ABA ligi namučio do pobjede u Zetri. Dakle, euroligaški klub. I od tog PAOK-a, isto u Zetri, izgubiš zato što si se malo prepao tima iz Soluna koji je nekako mora izgurati tu tekmu do pobjede, jer im je došao Cedi Osman i imaju ambiciju da budu prvaci Grčke, pobjednici EuruCupa i na taj način se domognu Eurolige. Ulm je bio malo jači protivnik, pogotovo zato što su igrali u svojoj dvorani. Ipak, u Zetri je pao Bahçeşehir Saše Đorđevića i Alekse Avramovića, jedan od glavnih favorita za osvajanje EuroCupa, koji je u Sarajevo došao po prvi poraz. Došao i možda poletio u Istanbul sa pitanjem koje je visilo negdje između oblaka: Pa zar su ovi ovako jaki?
Bosna sanja EuroLigu, ali sanjala je donedavno i da se ne ugasi. A sanjala je i da će biti prvak Europe 1972. kada se plasirala u I saveznu jugoslovensku ligu, pa se sedam godina kasnije popela na košarkaški Mont-Blanc koji i jeste blizu Grenoblea gdje je igrala finale. I niko joj ne može zabraniti da i sada sanja. O rosteru Bosne, pak, kvaliteti igrača, greškama u odbrani i napadu neću, jer imamo mi i previše stručnjaka u svim sportovima da to mogu napisati. Samo ću reći da mi je drug na kafi jutros rekao da sve lopte idu na najboljeg igrača sinoćnje utakmice Reginalda Perryja koji je postigao 25 poena. Kontam, kad ga ide neka i lopte idu. Prešutio sam, čisto da bi i drugi proradili
