Tekst i foto: Darko Leko (London)
Nova izložba u Tate Britain predstavlja najveći i najopsežniji pregled djela Jamesa McNeilla Whistlera (1834–1903) u jednoj generaciji. Obuhvaća 150 radova te okuplja mnoge od umjetnikovih najvažnijih slika, grafika i crteža, uvjerljivo pokazujući zašto Whistlera treba promatrati i izvan djela koje je dugo određivalo njegovu javnu reputaciju.
Arrangement in Grey and Black No. 1, portret Whistlerove majke, postao je jedna od najprepoznatljivijih slika na svijetu i često je zasjenjivao ostatak njegove karijere. Izložba zato Whistlera predstavlja kao nemirnog i eksperimentalnog umjetnika čiji je opus obuhvaćao različite teme, mjesta i medije.
Tinejdžerske godine
Izložba počinje prostorijom osmišljenom kao hommage Whistlerovu ateljeu. U njoj su okupljena četiri važna autoportreta iz različitih razdoblja njegove karijere, među njima i The Artist in His Studio iz 1865.–1866. godine. Na slici je Whistler prikazan među istočnoazijskom keramikom, japanskim grafikama, namještajem koji su dizajnirali umjetnici te vlastitim slikarskim priborom. Takav postav naglašava važnost njegova radnog okruženja i širok raspon vizualnih izvora koji su oblikovali njegovu umjetnost.
Izložba se zatim kronološki kreće kroz njegovu karijeru. Istražuje njegove tinejdžerske godine kroz studije nastale na Carskoj akademiji umjetnosti u Sankt Peterburgu i na Vojnoj akademiji Sjedinjenih Američkih Država u West Pointu, dok su njegovi rani bilježnici javno izloženi. Ti radovi prate početke umjetnika čija će praksa crpiti iz japanskog grafičkog umijeća, španjolskog portretnog slikarstva i umjetničkih zbivanja u Parizu 1860-ih. U tom je razdoblju Whistler radio uz Edgara Degasa, a obojica su razvila interes za teme iz života radničke klase i urbanog života.
Whistlerove bakropise iz tog razdoblja izložba prikazuje uz njegove najranije uljane slike i autoportret Whistler Smoking, nastao između 1856. i 1860. godine, koji nije bio viđen od umjetnikove smrti.
Ti radovi otkrivaju njegov rani interes za neposredno promatranje suvremenog života te tehničku sigurnost koju je stekao akademskim obrazovanjem.
Ovdje bih istaknuo njegovo remek- djelo iz 1860-64, ulje na platnu nazvano Wapping.
Sklad boje i linije
Na drugom kraju galerije, nasuprot njegovoj majci, visi Whistlerovo sirovo remek-djelo iz 1860-ih, Wapping. Površina Temze svjetluca žuto i smeđe među mnoštvom parobroda i jedrenjaka u onome što je tada bila najkozmopolitskija luka na svijetu: kričave boje vode izgledaju lijepo sve dok ne shvatite da su vjerojatno posljedica sloja fekalija, mokraće i bogzna čega još. U prvom planu žena i dvojica muškaraca opušteno razgovaraju na terasi lučkog bara, Whistlerova muza i ljubavnica Joanna Hiffernan senzualno se zavalila. To je raskalašen, zapanjujuće iskren prikaz modernoga gradskog života. Jedini drugi umjetnici koji su 1860. slikali na takav način bili su Francuzi.
Whistler je nedavno proveo neko vrijeme u Parizu među avangardom i oponašao sirovi stil Courbeta. No, stvarnost je postajala složenija. Dok je industrijski kapitalizam topio prošlost, Manet je predvodio put u slikanju fluidne, otuđene hladnoće modernih barova, kavana i budoara. U Wappingu Whistler na London gleda očima nalik Manetovima.
Također je u crno ocrtanim bakropisima zabilježio stvarnost dokova East Enda. Pomorci razmjenjuju priče u pubu pred nizom visokih jarbola , lučki radnici šutke sjede zadubljeni u svoja pića.
Nocturnes, odnosno nokturni pejzaži, čine jedan od najinteresantnijih dijelova izložbe. Najveće okupljanje tih slika u više od trideset godina uključuje djela od prvoga, naslikanog u Čileu, Nocturne in Blue and Gold: Valparaiso iz razdoblja 1865.–1874., do kasnijeg venecijanskog Nocturne: Blue and Gold, St Mark’s iz 1880. godine. Između njih nalaze se prizori Temze noću, u kojima su tvornice, vrtovi za razonodu i vatrometi svedeni na suptilne odnose tona i boje. Te slike zadržavaju ideju krajolika, ali se udaljavaju od konvencionalnog opisivanja prizora, što pomaže objasniti i njihovu važnost i kontroverze koje su izazvale među suvremenim kritičarima.
Posljednje prostorije posvećene su posljednjim dvama desetljećima Whistlerove karijere, kada je radio u Britaniji, Europi i Sjevernoj Africi te nastavio eksperimentirati u različitim medijima. Njegovi portreti u punoj figuri, često višekratno prerađivani, uključuju Portrait of Lady Archibald Campbell i Rembrandtom nadahnut Gold and Brown: Self Portrait. Oni pokazuju umjetnika koji je i dalje istraživao izražajne mogućnosti slikarskog medija.
Whistler je tvrdio da priroda rijetko kada jest ispravna te da je zadaća umjetnika stvoriti vlastiti sklad boje i linije.
Ova izložba pokazuje koliko je dosljedno slijedio tu ideju tijekom cijele karijere. Tate Britain njegovu širokom i raznolikom opusu daje pažnju koju zaslužuje te nudi potpuniji pogled na umjetnika koji je prečesto svoden na jednu jedinu, slavnu sliku.
(Autor je historičar umjetnosti, živi u Londonu i radi u Sir John Soane’s Museumu)
