Piše: Arben Murtezić
U pjesmi Duša našeg grada posvećenoj Hasetu, Sidran pita: ”Ima li… kome nešto nije valjo, kom je štogod učinio krivo”. Otprilike takva se pitanja postavljaju u mnogim tekstovima povodom nedavne smrti Dolly Parton. Gotovo jednoglasan odgovor je da je svima valjala i da nikome nije učinila krivo. To je, paradoksalno, možda i jedino što joj se moglo zamjeriti. Uporno je balansirala između progresivne i konzervativne publike koja je podjednako voljela.
Dolly Parton (Foto: Agencije)
Kao što je Michael Jordan rekao da i republikanci kupuju patike, ona je mislila o pločama i ulaznicama. Ono u čemu nije imala kompromisa je podrška LGBT zajednici i tu je nije mogao sputati ni biblijski pojas iz kojeg i sama dolazi.
Pragmatični filantrop
Potekla je iz one vrste siromaštva kakvo je u Evropi teško naći, otac je za njen porod doktoru platio vrećom kukuruznog brašna. U jednoj od ranih pjesama je i napisala: prvu sam grešku napravila što sam se rodila, doktor me je mjesto da me pljesne – ošamario. Međutim, nije ostala gladna ni u kojem smislu.
Njeno bogastvo je procijenjeno na 400 miliona dolara. A važnije je, da bi davno dostigla magični iznos od milijarde kao njene manje talentovane kolegice, da nije davala basnoslovne cifre u dobrotvorne svrhe.
Kažu da svako sedmo dijete u SAD ima ili je čitalo knjigu koju je ona kupila kroz svoj projekat.
Častim šalom na svoj račun
Mnogima kod nas je još od djetinjstva ostala u glavi njena pomalo komična pojava sa možda najpoznatijim „oversized“grudima na svijetu. Naravno, bila je previše pametna da nije znala da je predmet šala i od toga nije bježala. Naprotiv, na svaku šalu i provokociju, odgovarala je boljom i grubljom na svoj račun. Najpoznatija njena takva izjava je: potrebno je mnogo novca da bi se izgledalo ovako jeftino.
Isto tako, potrebno je mnogo sigurnosti da nakon što napišete 5.000 pjesama bez ljutnje pristanete da dobar dio intervjua otpadne na komentare o vašem izgledu.
Moguće da joj, zato što je žena, nije dopušteno dramatično crno odijelo kakvo je nosio Johnny Cash ili mitsko samoubistvo viskijem kakvo je počinio Hank Williams. Nevjerovatno, ali takva je postala ikona feminizma. Ozbiljne sociološke i književne studije su kroz analizu njenih pjesama opisale faze osnaživanja žena, od patnje i mazohističkog uživanja u podređenosti, preko ljutnje i ogorčenosti, do preuzimanja inicijative i rješavanja problema.
Sigurno će se još dugo praviti liste njenih najboljih pjesama ali oko prve tri nema dileme. Jolene, za koju se zna da je inspirisana stvarnim događajem odnosno zabavljanjem njenog muža sa bankovnom službenicom čije je stvarno ime nepoznato. Nepoznato je i to da li je ta žena zaista bila takva ljepotica kakva je opisana u pjesmi pa je supruga mogla samo zamoliti da muža ostavi njoj.
I za I will always love youse zna da je inspirisana stvarnim događajem te da nije napisana kao ljubavna pjesma već za rastanak poslovnom, muzičkom, partneru. Cover koji je otpjevala nesretna Whitney Houston je izuzetak od pravila da je orginal uvijek najbolji. Ova verzija se često puštala na radiju u ratnom Sarajevu, nekad u to vrijeme je i objavljena. Kad biste je odslušali, besplatno bi dobijali dodatni paket jada i čemera, što je uvijek dokaz vrhunskog umjetničkog djela.
Coat of many colours, treća po ovom sasvim slučajnom redosljedu, je pjesma o curici koja ponosno nosi šareni kaputić u školu, ne zato što je to moderno, već što joj ga je majka sašila s ljubavlju od raznih krpa iz kutije koju im je neko dao. Ko pjesmu odsluša bez suza, materijal je za plaćenog ubicu ili je samo čovjek modernog vremena u kojem se sve manje žali ili ima za kim žaliti.
