Knjiga “Zaboravili su da mi kažu” Sanje Miovčić “prati dok tražiš vlastiti put”. Ne nudi konačne odgovore, već poziva čitaoca da preispituje sebe i svijet oko sebe, postavlja prava pitanja i kroz vlastito traganje dolazi do odgovora.
Kroz kratka poglavlja, lična promišljanja i praktične vježbe, knjiga otvara teme o kojima često ne razgovaramo dovoljno: samopouzdanje, talenti, očekivanja drugih, izbori koje pravimo, komunikacija i odnosi, karijera, greške, promjene i hrabrost da krenemo vlastitim putem.
Foto: Leon Bijelić
Nastala iz višegodišnjeg rada i razgovora s mladima, ali i iz iskustva autorke kao roditelja, radnika, mentora, poslodavca, lidera i nekoga ko je i sam tražio svoje odgovore, knjiga podsjeća na neke jednostavne, a važne stvari koje nam možda niko nije rekao na vrijeme: da je u redu ne znati, pogriješiti, promijeniti smjer, početi ponovo i ne živjeti prema tuđim očekivanjima. Prvenstveno je namijenjena mladima, ali i svima koji se nalaze pred izborom, dilemom, promjenom ili novim početkom. Knjiga se može čitati od početka do kraja, ali i nasumično.
Možemo joj se stalno vraćati jednom poglavlju, pitanju ili vježbi, upravo onda kada nam zatreba. Zamišljena je kao svojevrsni saveznik na putu upoznavanja sebe i donošenja vlastitih odluka.
Autorka kaže “Nema pogrešnih puteva, svaki put je onaj pravi. Možda vam ova knjiga neće pokazati čitav put, ali se iskreno nadam da će vam pomoći da napravite prvi korak s više vjere u sebe i manje straha od toga kuda će vas taj put odvesti.”
Ilustracija: PR
1. “Zaboravili su da mi kažu” intrigantan je naslov. Šta su to nama zapravo zaboravili da kažu?
Mnogo toga. Za početak: da smo sasvim dobri i dovoljni takvi kakvi jesmo. Da smo talentovani, sposobni i dovoljno odvažni da pokušamo. Da je u redu ne znati, pogriješiti, promijeniti smjer ili početi ponovo. Da ne moramo živjeti prema tuđim očekivanjima. I možda ono najjednostavnije: da će, na kraju, sve biti u redu.
Naslov jeste pomalo ironičan, ali nikoga ne optužuje. I naši roditelji, profesori, mentori i svi ljudi koji su nas formirali prenosili su nam ono što su sami znali i obrasce koje su naslijedili. Zato ova knjiga nije samo za mlade. Ona je i poziv nama odraslima da se zapitamo šta danas govorimo mladima, ali i šta možda zaboravljamo da im kažemo. Voljela bih da im češće kažemo da vjerujemo u njih. Da ne moraju odmah znati šta će raditi ostatak života. Da smiju pokušati i pogriješiti. I da je sasvim u redu ponekad samo čuti: “U redu je. Biće u redu.”
2. Kažete da ovo nije knjiga koja treba da nam kaže kako da živimo. Šta onda želite da čitalac dobije od nje?
Prije svega želim da pišem “korisne knjige”, one pored kojih osjetite da niste sami i kojima se možete vratiti kada vam zatrebaju. Ne vjerujem u univerzalne recepte za život. Odgovor koji je pomogao meni ne mora biti pravi odgovor za nekoga drugog. Zato ovom knjigom možda više postavljam pitanja nego što nudim odgovore. Želim da podstaknem čitaoca da zastane, preispita ono što uzima zdravo za gotovo i pronađe vlastiti odgovor.
Foto: Leon Bijelić
Zato se knjiga ne mora čitati samo od prve do posljednje stranice. Možete je otvoriti nasumično, pročitati jedno poglavlje, uraditi jednu vježbu i vratiti joj se nakon nekoliko dana, mjeseci ili možda, nekoliko godina. Kako se mi mijenjamo, iste riječi ponekad dobiju sasvim novo značenje.
Voljela bih da je čitalac doživi kao saveznika koji je uvijek na njegovoj strani i kojem se može vratiti onda kada mu je potreban.
3. U subotu, 3. oktobra, knjigu predstavljate sarajevskoj publici u BKC-u. Šta nas očekuje?
Sanja sa kćerkom Nađom Janjić koja je ilustrovala knjigu (Foto: Leon Bijelić)
Ovo svakako neće biti klasična promocija na kojoj ćemo samo govoriti o knjizi i o tome kako je nastala. Ako knjiga poziva na razgovor, preispitivanje i traženje vlastitih odgovora, želim da takvo bude i naše veče u BKC-u. Razgovarat ćemo o izborima koje pravimo, talentima, greškama, očekivanjima drugih, samopouzdanju, novim počecima i onim trenucima kada jednostavno ne znamo kojim putem dalje. Ali želim da u taj razgovor uključimo i mlade i publiku. Zato ćemo postaviti jedno vrlo jednostavno pitanje koje je, na neki način, nastavak naslova knjige: “A šta su tebi zaboravili da kažu?”
Sanja Miovčić (Foto: Leon Bijelić)
Biće tu i muzike uživo, druženja i ponekog malog iznenađenja. Ne želim da ljudi dođu samo na promociju moje knjige. Želim da napravimo jedno lijepo, toplo i iskreno veče i da svako iz BKC-a ponese nešto svoje misao, pitanje, odgovor, inspiraciju, možda samo malo više vjere u sebe, a svakako lijepu uspomenu na jedno nezaboravno sarajevsko druženje.
