Razgovarao: Edin Bajramović
Novi gost u rubrici 10 pitanja u 10 sati portala Sredinom.ba je čuveni fotograf Milomir Kovačević Strašni.
Povod je otvaranje njegove nove izložbe “Vatrogasci u ratnom Sarajevu” u Bosanskom kulturnom centru.
Legitimisanje u vlastitom kvartu
1. Gdje ste sve bili 29. februara i 1. marta 1992. kada je održan Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine?
Stvarno mislite da se ja sjećam gdje sam bio? (smijeh) Vjerovatno sam trčkarao po gradu, snimao, ne znam ni ja sad. Tada sam radio u Asu.
2. A jeste li snimali na glasačkim mjestima?
Moje novine to nije toliko interesovalo. Pa sam ja neke druge stvari radio. Sjećate se da je As bio sedmična novina, pa ih događaji na dnevnom niovu i nisu baš previše interesovali. Osim ako nije bilo skandala. (smijeh)
3. A na kojoj lokaciji ste odgovorili na referendumsko pitanje: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”
U Osnovnoj školi „Dositej Obradović“. Tamo gdje sam i stanovao, u Pofalićima.
4. Šta ste posebno zapamtili, a desilo se tog vikenda: neku scenu, kratku epizodu ili možda kakav efektan kadar?
Prvog marta kad je sve bilo blokirano, nisam se mogao dobaciti do posla u Nedžarićima. Ponio sam neki fotoaparatić, ali tada nisam nešto puno snimao, jer je bilo puno nadrndanih ljudi u kožnim jaknama u mom kvartu, nikoga nisam znao. Kao da su iz krimi-filova, sjećam se da me neko legitimisao. Vidim ja da je vrag odnio šalu. Svratio sam oko ponoći kod Vese Đorema u Dom pisaca. To mi je bila baza, jer sam stanovao blizu, s druge strane Željezničke stanice, kod Fabrike duhana.
5. Šta ste ono “zaboravili” snimiti u Mostaru početkom aprila 1992. godine?
Bio sam u Mostaru 3. aprila, trebali smo ići u Trebinje. Pa su nam tamo rekli: “Ma, ne budite ludi.” I vratim se u Sarajevo. U međuvremenu je eksplodirala cisterna preko puta Sjevernog logora u Mostaru, gdje su bili JNA i rezervisti. Kako ću sad reći da nemam sliku, a bio sam dole. I ja se vratim. Mostar gori, svi se dižu, traže oružje, ovaj tamo, onaj vamo. Nađem tog nekog momka što smo bili s njim, u pizzeriji kod Starog mosta. Kad me ugledao kaže mi: “Avetinjo, otkud ti?” Rekoh – evo, ja došao. Imao je Ladu i odvezao me negdje gore, iznad, odakle se vidio Sjeverni logor. Napravim par fotkica, nešto pojedem i hoću u Sarajevo. Ali, imam prevoz samo do Konjica. Prespavam u Konjicu i dođem do Hadžića. Kad tamo mitingaši, spremaju se na demonstracije pred Skupštinom. I ja s njima u Sarajevo.
Sprženi đonovi u Vijećnici
6. A onda je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu I 1.425 dana duga opsada Sarajeva. Gdje ste sve radili u to (ne)vrijeme?
Pa, zvanično sam samo bio u “Danima”. Ali bio sam svugdje. Sretne me Senad Avdić na ulici i kaže: “Haj'mo kod ovoga.” Onda naleti neko drugi i kaže – haj'mo kod onoga. Bio sam kao nekakva vrsta javnog servisa u to ratno vrijeme.
7. Već dugo ste stanovnik Pariza, pa me interesuje koje ratne scene Vas, kao flashback, pogađaju kada ste daleko od Sarajeva?
E, nemam ja tih problema. Znate šta, ja svakih deset, petnaest dana cijelu arhivu moram pregledati da nađem neku fotku, jer me vazda neko upegla, daj mi ono, daj mi ovo. Tako da su mi sve te slike pred očima. Mada se sjećam manje-više svega.
8. Vaša nova izložba “Vatrogasci u ratnom Sarajevu” otvorena je 28. februara u BKC-u. Vatrogascima je uvijek teško, a u ratu još teže. Ipak, gdje im je bilo najteže?
“Vatrogasci u ratnom Sarajevu” je radni naslov, ali smo ga skratili. U suštini trebalo je biti: “Sarajevo strašni grad – Strašni vatrogasci – Strašni fotograf”. Tako da imaju ta tri nivoa pričica. Kemal Cacan, komandant Specijalne vatrogasne jedinice u Sarajevu, jedini aktivni vatrogasac koji je gasio Vijećnicu, rekao mi je da se njih niko ne sjeti, zahvalio mi se i rekao još i da je super što sam se sjetio da to napravim. Ja to dugo vučem zato što imam jednu njihovu veliku grupnu fotku, bilo ih je 150, i moja prva ideja je bila da ih nađem pojedinačno i da saznam šta se desilo sa svakim od njih. Mada mi kažu da ih pola više nema, pola ih je u penziji, neki su invalidi. Malo ih je ostalo da su aktivni. Znam statusno da ne postoje nigdje. Ko i mi fotografi, novinari i raznorazne druge djelatnosti. Mnogi kažu da je bilo najteže kada je u isto vrijeme gorjelo na osam lokacija, “Šibica”, “Elektroprivreda”, “11 Plavih”. Vijećnica je bila zeznuta, Zetra isto tako. Vatra je to, nema milosti.
9. A na kojoj lokaciji je Vama bilo najizazovnije uhvatiti kadrove?
Meni je Vijećnica bila najfotogeničnija, ako tako mogu reći. Ulazio sam unutra dok se još dimilo, pušilo, spržio sam cipele. A to nisam ni osjetio dok sam se penjao gore na prvi sprat i dok sam snimao. Tek kad sam izašao osjetim da me tabani nešto bole. Gledam šta je, kad vidim nema đonova, nema ničega.
10. Brojne su izložbe ratnih sarajevskih fotografa od Daytona do sada, i neka ih, i treba da ih je još više. No, je li vrijeme da neko otvori izložbu i o ratnim sarajevskim fotografima?
Pa, dobro. Mi smo tu. (smijeh) Na svojim izložbama postavim i neku svoju fotku. Sve ovo što radimo je zasnovano na nekom ličnom entuzijazmu. Srećom da smo mi toliko ludi i mahniti pa hoćemo da radimo. Ipak je to važan dio našeg života. Važno je za Sarajevo, za Bosnu i Hercegovinu i te fotografije treba stalno pokazivati.
