Piše: Arben Murtezić
Stotine snimaka kruži sa američkih stadiona na kojima odjekuje Poljem se širi miris ljiljana. Hiljade je sličnih komentara na to.
Ukratko, lijepo je što se pjeva ljubavna pjesma, otpjevao ju je najomiljeniji čovjek ovih prostora, pjeva se na način i u zanosu koji poziva na grljenje prvog do sebe a ne na mobilizaciju.
Ozvučenje iz davnih vremena
Naravno, bilo je i likova koji su komentarisali, e znamo na koje se tu ljijane misli, sve je to prevara i slično, ali to sad nije tema. Samo ljubav. I jedna praktična stvar koju nisam vidio da je neko spomenuo.
Ljiljani su ovako zvučali i zbog ozvučenja i akustike NFL stadiona čija je izgradnja koštala milijarde dolara, i to pravih para, ne naših, tenderskih. Na našim stadionima, gdje se još uvijek koristi ozvučenje preko kojeg je najavljen Mešin ili Papetov debi za seniorski tim, raskoš bardovog glasa ne može doći do izražaja.
Ništa manje impresivno i začudo, zbog vrlo sličnih razloga nisu zvučali ni američki navijači kada su jednoglasno pjevali Country Roads kao, između ostalog, i poslije pobjede nad BiH.
Naravno, nije nam bilo do pjesme, ali evo sada nakon nekoliko dana vrijeme je za malo čuvene, uglavnom izmišljene, sarajevske širine i objektivnosti.
Da, pjevali su i poslije, sad već istorijskog poraza od Belgije koja je predstavljala ostatak svijeta. A mi bar znamo da se i poslije poraza može lijepo pjevati.
Mi i oni
Country Roads je vjerovatno najpoznatija country pjesma u Evropi. Interesantno je da će vam muzikolozi i čistunci reći da to uopšte i nije country pjesma bez obzira na naslov već prije neki soft pop. Međutim, country je po temi: nostalgija, znoj, viski i suze.
Nešto slično kao što su Liljani sevdah po svemu osim po muzici.
Koautor i izvođač ove pjesme je pokojni John Denver, koji je, što za priču nije nebitno, za života bio poznat kao pacifista, progresivac i ekološki aktivista.
Radnja pjesme se odvija na seoskom putu koji vodi za Zapadnu Virdžiniju ali zaista, što kritičari vole reći, ima univerzalnu poruku. U pjesmi se, između ostalog, spominje rudareva žena kojoj je plava voda strana, što asocira na tešku muku naših ljudi da ženi i djeci priušte par dana mora. Tu je i domaći ilegalni viski koji se zove moonshine – mjesečina jer se pravi noću da se izbjegnu poreznici, kao što nas plaše da ćemo i mi morati peći rakiju kada uđemo u EU. Svejedno, kao što znamo a i ova pjesma kaže, suza u oku se pojavi i od pića bez poreske markice.
I tako smo, kao u bajci, i mi i oni, siromašni i bogati, omiljeni i omraženi i u pobjedi i u porazu nekako na kraju završili pjevajući o usamljenosti u nekom gradu i osjećaju da smo još juče trebali biti kući. Možda tužno i patetično ali, kad se sjetimo svega što slušamo po stadionima više od 30 godina, prelijepo.
