Piše: Edin Bajramović
Otišao je Edin Avdić. A na komemoraciju u Narodno pozorište Sarajevo došli su najbolji bosanskohercegovački košarkaši poslije rata: Nenad Marković i Mirza Teletović, poslije Mirze Delibašića i najveći, potom najtrofejniji evropski trener Željko Obradović, predsjednik Eurolige, nekada veliki igrač Dejan Bodiroga, raja, rodbina, prijatelji, kolege, dva najbolja jarana, Faris i Zlaja. Mama, supruga i sin.
Sjećanje na SP u Njemačkoj
Došao je i Resko, u čijem sam City Baru na Ciglanama i upoznao Edina tokom Svjetskog prvenstva u fudbalu u Njemačkoj 2006. godine. Na TV-u sam ga “upoznao” koju godinu ranije, kada je uradio prilog za dnevnik o nekoj odbojaškoj utakmici u KSC-u na Ilidži. Možda je i turnir bio.
Reskovog brata Keketa, našeg dragog druga kakav je i sam gazda tog objekta, zvao je Mateo Beusan, po bivšem saveznom, YU-fudbalskom sudiji, koji je na HRT-u bio glavna i jedina zvijezda rubrike “Oko sokolovo”. Za one koji igrom slučaja ne znaju, to su vam situacije u kojima je, recimo, go postignut iz ofsajda koji nije sviran, a on kaže da je bio ofsajd. Keke je bio Mateo zbog sijede glave, valjda, ne vjerujem da je zbog suđenja. Došao je na Edinovu dženazu na Gradsko groblje Bare, za komemoraciju je bio spriječen. Htjedoh da mu priđem i kažem: “Mateo Beusan”, ali nešto mi nije bio vakat. Mada se Edin ne bi ljutio.
Jednom mi je brat rekao da je sjedio sa Edinom i Bugom-Farisom, negdje, u nekom sarajevskom restoranu ili kafiću. Kad sam vidio Edina koji mjesec poslije toga, rekao sam mu čiji sam brat. “Ti Izin brat? Ma daj, on je ozbiljan čovjek”, smijao se grohotom dok su mu se oči gubile pod jabučicama. Da, taj smijeh i osmijeh bio je nezapamćen. Kao što je nezapamćen i komentar da je Teletović šutnuo loptu s parkinga kada je komentarisao utakmicu Bosna i Hercegovina – Litvanija na EuroBasketu 2013. godine. FTV ju je emitovao u nedjelju.
Oproštaj Avdije od Avdije
Otkad se 2009. preselio u Beograd i počeo raditi na Areni rijetko smo se viđali, tek ponekad čuli kad bi meni, oko pola dvanaest navečer, na pamet palo pitanje: A što Dževdo Alihodžić nije igrao za reprezentaciju Jugoslavije na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Bormiju 1987. kad je bio na pripremama na onoj planini iznad Pirota?
I Dževdo je bio na komemoraciji, a nije igrao u Bormiju jer je selektor Svetislav Pešić bio iz Bosne, član sturčnog štaba Milivoje Karalejić iz Bosne i još tri igrača iz Bosne: Radenko Dobraš, Teoman Alibegović i Samir Avdić. Bilo bi previše “studenata”, a i bio je najmlađi. Upravo su Samir Avdić, danas gradonačelnik Sarajeva, i Gradska uprava organizovali komemoraciju. Bio je i jedan od onih koji su se ispred mikrofona oprostili od Avdije. Pritom i Samira zovu Avdija.
Kada je Kobe Bryant najavio krajem 2015. završetak karijere, zamolio sam Edina da za printano izdanje Slobodne Bosne napiše tekst o njemu. Tekst je, očekivano, bio briljantan i jedan je od posljednjih velikih tekstova, ne samo sportskih, koji su objavljeni u sedmičniku koji je uskoro bio ugašen. Rekao sam mu nekad u februaru, ili možda martu 2016. da dođe do zgrade RSG-a gdje sam honorarno radio da mu uručim, je li, honorar. Itekako zaslužen. Došao je s Bugom. Od Edina sam i čuo da je Kobe stradao u helikopterskoj nesreći u januaru 2020. godine. On i Kole su prenosili neku, ko bi se sad sjetio koju tekmu.
Upravo mi Buga danas reče da je Dejan Bodiroga htio zaposliti Edina u moćnoj firmi kakva je Euroliga. Tamo mu jeste bilo mjesto, bez obzira i da je ostao na Areni. Mirza Teletović je u Narodnom pozorištu pričao da je jednom upitao Edina: “Kakav nam je Dejo?”, misleći na Bodirogu. Edin mu je odgovorio: “Naš čovjek.”
Dejo je bio vidno potresen i na komemoraciji i na dženazi na Barama. Kasnije su on i Željko Obradović “otišli do” Davorina Popovića i Mirze Delibašića, također na Barama, kako bi se poklonili velikanima. A da me neko prije ili poslije komemoracije zamolio za izjavu rekao bih ovo što ću sada napisati: Edin Avdić bio je Mirza Delibašić sportskog novinarstva. Isto godina su imali kada su otišli.
(Sredinom.ba)
