Piše: Edin Bajramović
Dakle, ni 3,5 sata, ni 3,5 dana, ni 3,5 mjeseca, već 3,5 godine iz slavina u sarajevskim naseljima, kvartovima i mahalama nijedna jedina kap vode nije procurila u periodu 1992.-1995. godina.
Prošle nedjelje veliki broj građana na području opštine Novo Sarajevo nije imao vodu jer je na Dolac Malti pukla cijev.
Pa voda poplavila cestu kao da se iz korita Miljacke prelila. No, ovdje nije riječ o milijardama koje su u ovih trideset godina, poput plimnog vala prostrujale Sarajevom tako da su i vodovodne cijevi mogle biti obnovljene, naprosto bilo je para, već o preživljavanju i odnosu prema istom.
Zabetonirani izvor
Prije neki dana brat mi je proslijedio ovu fotografiju. Raja koju vidite pokušavala je doći na red i usuti vodu u onoliko kanistera koliko je ko mogao ponijeti, a snimljena je tokom opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine. Mjesto događaja je iznad rijeke Miljacke, ili tik do nje između današnje zgrade Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine i dvorane sa kožno-platnenom galanterijom i ugostiteljskim objektom koja se zove Vistafon.
Zgrada FSBiH tada je bila u vlasništvu Geodetskog zavoda, do nje je zdanje Opštine Novi Grad a tamo gdje je sada dvorana bilo je nešto samo se ne mogu sjetiti šta. Možda pokoje stablo rezdelije ili nečega. Iako sam u ratu živio na Alipašinom Polju na ovom “izvoru” sam bio samo jednom. Zato što smo mi s vrha C-faze imali svoj, pravi izvor podno brda Mojmilo, koji je sada HIFA zabetonirala i “poslala” vodu ko zna gdje. Ta voda nam je glavu spasila iako se bezbroj puta ta ista glava mogla izgubiti jer je bila u dometu bandita iz okupiranjih Nedžarića. No, ni o tome ovdje nije riječ.
Ima li mene tu
Da li zdrav razum može shvatiti da, dakle, ni 3,5 sata, ni 3,5 dana, ni 3,5 mjeseca, već 3,5 godine iz slavina u sarajevskim naseljima, kvartovima i mahalama nijedna jedina kap vode nije procurila?
Pogotovo u Srbiji koja je i danas, u vrijeme Vučića u medijskoj blokadi kao i onda, u vrijeme Miloševića.
Gledam ovih dana kako kukaju stanovnici Čačka, Požege, Lučana i Gornjeg Milanovca jer nemaju pitku vodu. A i za tehničku im je problem. Jučer ujutro, kada sam gledao TV program jednog od rijetkih medija koji nije pod kontrolom SNS-a, ušli su u peti dan bez vode. Djevojka kaže da su obećali kako će doći danas, odnosno jučer, i ako ne dođe ona ne zna šta da radi. Došla je danas.
Govorila je o tehničkoj vodi, za pijaću se valjda nekako snašla. Najveći broj građana Srbije ni ne zna da jedan dio njihove države nije imao vodu. Jer, svih pet televizija sa nacionalnom frekvencijom pod kontrolom je onoga ko je podržavao, i to direktno, s brda, one koji su Sarajevu “obezbijedili” da 3,5 godine bude bez vode.
Ni u Dubrovniku tokom agresije na Hrvatsku u jesen 1991. nije bilo vode, pijaće naravno, ali su zato imali tehničke koliko god su poželjeli. I to one slane, koja tako divno nagriza WC školjku. TV kalendar na HTV ne može fuliti te dubrovačke bezvodne dane. A mi? A mi, tek ponekad na društvenim mrežama vidimo fotke slične ovoj i kažemo: a u piš m, da vidim ima li đe mene.
(Sredinom.ba)
