Razgovarao: Edin Bajramović
Gošća rubrike 10 pitanja u 10 sati ove nedjelje je Maja Salkić Burazerović, direktorica Sarajevskog ratnog teatra.
Povoda su dva: prolongiranje odigravanja predstave ovog teatra u Zenici i nova premijera u Sarajevu. A razloga je puno više.
Mislim da imamo hit
1. Tokom ove sedmice, teatar kojim rukovodite bio je više u fokusu zbog događaja koji nemaju veze sa ljepotom pozorišne igre nego sa onim koji imaju. Kada sublimirate ono što se dešavalo kao uvertira u XXV Festival bosanskohercegovačke drame u Zenici, šta je tu zapravo suština?
Suština je u tome da u sistemu koji nije jasno i dosljedno definisan mnogi počinju osjećati pravo da guše tuđe slobode, često iz potpuno banalnih razloga. Međutim, upravo iz takvih nehata i popuštanja nastaju mnogo ozbiljnije posljedice po društvo. Ovdje nije riječ samo o jednoj predstavi ili jednom festivalu, nego o pitanju da li ćemo dozvoliti da pritisci, prijetnje i atmosfera straha određuju šta se smije igrati, govoriti ili misliti u javnom prostoru. Ako na to pristajemo, onda postepeno pristajemo i na urušavanje osnovnih demokratskih vrijednosti. Činjenica je da je Organizacioni odbor festivala, na čelu sa gospodinom Miroljubom Mijatovićem, učinio sve što je bilo moguće i reagovao potpuno odgovorno i civilizirano u okolnostima u kojima su se našli. Upravo zato mislim da fokus sada mora biti na tome kako kao društvo graditi sistem u kojem kulturne institucije, umjetnici i publika neće ostajati sami pred pritiscima i prijetnjama.
2. Može li se govoriti o anomalijama, devijacijama, nus-produktima, dubokim socijalnim procjepima u našem kompletnom društvu ili ovo treba posmatrati kao odvojeni incident?
Voljela bih vjerovati da je riječ o izdvojenom incidentu, ali mislim da sebi danas moramo postaviti mnogo ozbiljnija pitanja. Zašto dolazi do ovakvih reakcija i u kojem trenutku smo počeli prihvatati da se prijetnje, pritisci i govor mržnje relativiziraju ili ignorišu. Da li nas je upravo to dugogodišnje ignorisanje i uvjerenje da “ne treba stvari shvatati preozbiljno” dovelo do situacije u kojoj smo danas. Pozitivno je što se o ovome konačno počelo javno govoriti, što postoje jasne osude i što se od nadležnih institucija traži reakcija i odgovornost. To pokazuje da društvo ipak prepoznaje ozbiljnost problema. Mi smo veoma osjetljivo društvo. Transgeneracijske traume, nakon više od trideset godina, ponovo se otvaraju i sve ono što nikada nismo do kraja tretirali sada izlazi na površinu. Zato mislim da je važno govoriti i educirati o savremenim načinima suočavanja sa tranzicijskim društvom, učiti kako živjeti u pluralnom i demokratskom prostoru u kojem različitost nije prijetnja. Nažalost, o mentalnom zdravlju, socijalnim odnosima i dugoročnim posljedicama trauma gotovo da ne radimo sistemski ništa. A onda se iznova pitamo zašto se društvo radikalizira, zašto raste netrpeljivost i šta smo mogli uraditi drugačije. I ako bih željela, upravo zbog svega navedenog, ovo ne smijemo posmatrati samo kao izolovan incident, nego i kao upozorenje da postoje duboki društveni procjepi kojima se ozbiljno moramo baviti.
Maja Salkić Burazerović (Foto: Arhiv)
3. Od navijačke publike ni ne očekujem da budu teatarski kritičari, ali mogli su barem pročitati da predstava “Za život cijeli” ne govori (samo) o Fudbalskom klubu Željezničar nego (najviše) o ljubavi. Šta je tajna njenog regionalnog uspjeha?
Prije svega, najveći uspjeh predstave jeste to što su se glumci SARTR-a zajedno sa kompletnim tehničkim timom istinski okupili oko teme i ideje predstave. Jasenko Pašić je, zajedno sa Benjaminom Hasićem i Markom Dmitrovićem, dugo istraživao i tragao za formom i tekstom iz kojeg je nastala predstava “Za život cijeli”. Mislim da je danas gotovo malo čudo uspjeti probuditi u publici tako suptilne emocije. Ljudi iz pozorišta izlaze ozareni, sa suzama radosnicama, ali i sa osjećajem povezanosti sa historijom našeg grada i vrijednostima koje nas podsjećaju da moramo ići naprijed sa istim entuzijazmom i vjerom kakvu su imali radnici prošlog vijeka kada su stvarali zajednicu i gradili klub iz ljubavi. Posebno me raduje što u pozorište dolaze porodice, ali i mnogo više muškaraca nego što je to uobičajeno za teatarsku publiku. Vjerujem da će se upravo kroz ovu predstavu mnogi zaljubiti u pozorište i postati naša stalna publika. Iste reakcije dobijamo i van Sarajeva. U Skoplje su navijači dolazili sa svojim šalovima i zajedno smo uživali u predstavi. To pokazuje da, dokle god razmišljate ljudski i ostajete otvoreni prema drugačijem i novom, uvijek ste u prednosti. Na kraju, predstava govori prije svega o ljubavi, zajedništvu, pripadanju i potrebi čovjeka da vjeruje u nešto veće od sebe i mislim da publika upravo to prepoznaje.
4. U Konjicu je nedavno, upravo izvedbom ove predstave, otvoren program 13. Festivala glumca Bosne i Hercegovine. Tamo nije bilo incidenata, biću pomalo sarkstičan, valjda zato što Željo ima puno navijača u Konjicu. Ide li SARTR sa ovom predstavom na Festival bh. drame u Zenicu u septembru, kada bi trebao biti održan nakon prolongiranja?
Konjic ima predivan festival, na čijem je čelu Benjamin Mušinović i zaista je rijetka ta vrsta energije, posvećenosti i želje da jedan grad živi vrhunske pozorišne događaje. Publika je predstavu fenomenalno prihvatila i osjećali smo veliku toplinu i otvorenost tokom gostovanja. Nisam baš toliko upućena u fudbalske strukture i navijačke odnose, ali kroz ovu predstavu svakako upoznajem i taj svijet i čujem da u Konjicu ima mnogo ljudi koji prate FK Željezničar. Što se tiče Festivala bosanskohercegovačke drame Zenica 2026., predstavu ćemo igrati u septembru i tome se iskreno radujem. Mislim da je važno da se predstava odigra upravo u festivalskom kontekstu, pred publikom, jer pozorište i postoji zbog susreta, dijaloga i zajedničkog iskustva koje nijedan pritisak ne bi smio ugroziti.
5. Vraćam se na dio prvog pitanja i ljepotu pozorišne igre. Je li predstava “Kazimir i Karolina”, koja će na sceni SARTR-a premijerno biti izvedena 25. maja novi hit?
Kazimir i Karolina će biti hit u onom smislu u kojem je predstava umjetnički izuzetno relevantna, da će iznjedriti novu bh. rediteljicu, ponuditi potpuno neočekivanu glumačku podjelu i otvoriti važne teatarske i društvene teme i što je posebno bitno jako je zabavna. Rekla bih da je to pravi njemački teatar u smislu estetike, a publika koja prati takve predstave odmah zna o čemu govorim. Moj pristup, kao i odluka SARTRa, nije samopohvala niti pompezna i grandiozna najava. Mi zaista želimo da ljudi na osnovu vlastitog iskustva formiraju stavove i donose odluke, i na tome smo im zahvalni. Vjerujemo da je najbolja reklama ona „od uha do uha“ kada publika sama širi glas o dobrim predstavama u SARTR-u.
Sjećanje na genocid u Srebrenici
6. Prije desetak dana, reditelj Haris Pašović je napisao status na Facebooku ispod naslova “Sistematsko uništavanje domaće režije u Sarajevu” i direktno prozvao SARTR. Pa onda i napisao kako je nakon njegove kritike angažovana mlada rediteljica, diplomirana studentica sa Odsjeka za režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu Isidora Ratković. Kako nakon njegove kritike, kada ste, pretpostavljam, sa Isidorom saradnju dogovorili barem tri, četiri mjeseca ranije?
Plan programa za narednu godinu dužna sam predati na dalje postupanje do kraja tekuće godine, a da bi se takav plan ozbiljno i odgovorno izradio, prethodno mnogo razgovaram, gledam predstave, pratim rad mladih umjetnika i umjetnica, putujem i kontinuirano komuniciram s kolegama iz BiH, regiona i šire. Imam vrlo definisan put i sistem po kojem radim, kao i krug ljudi s kojima razmjenjujem mišljenja i iskustva. Također, važno mi je da znam gdje trebam pitati, šta pročitati i koju predstavu pogledati kako bih donosila promišljene odluke. U tom kontekstu došlo je i do angažmana Isidore Ratković kroz praćenje njenog rada i uvjerenja da pripada generaciji koja ima mnogo toga važnog i autentičnog reći današnjoj publici.
7. Koliko vidim, veoma je turbulentan posao koji radite. S obzirom da ste diplomirana glumica sa ASU-a u Sarajevu, je li, da skroz pojednostavim, lakše naučiti tekst i izaći pred publiku ili se sekirati zbog toga što, da samo to spomenem, navijači praktično zabrane odigravanje predstave?
Foto: SARTR
Glumački poziv nije lak i nosi veliku odgovornost. Prije svega, to je javni posao uvijek ste izloženi i procjenama i reakcijama za svoj rad. Ono što radimo, kada je riječ o pozorišnoj predstavi ili filmu, radimo s velikim uživanjem i strašću, ali uz to dolazi i mnogo drugih stvari koje su dio tog javnog prostora. Mladi ljudi često puni očekivanja, a bez mnogo prilika, ulaze u profesionalni svijet. Nerijetko pokušavate zadovoljiti očekivanja drugih, a tek s iskustvom shvatite da biste mnoge stvari danas uradili drugačije. Ali vjerujem da je i to dio puta koji svi moramo proći. Istovremeno, svjesna sam da postoje mnogo teži i odgovorniji poslovi i uvijek imam ogromno poštovanje prema ljudima koji ih rade od rudara, ljekara i profesora do domaćica koje svakodnevno nose ogroman teret nevidljivog rada. Naučiti tekst za glumca je kao uzeti alat u ruke. Ipak, kako godine prolaze, potrebno je sve više ponavljanja, rada i vježbanja memorije. Tekst je naravno bitan i važan segment u procesu, ali ima mnogo drugih potrebnih vještina, istraživanja i rada da bi se odigrala uloga. Žao mi je što posljednje četiri godine nisam vodila dnevnik, jer sam prošla kroz situacije za koje vjerujem da nisu svojstvene direktorima kulturnih institucija. Različiti pritisci, osude i prepreke. Trudim se da me to ne zaustavlja u radu, jer sam s druge strane imala sreću da radim sa sjajnim timom.
SARTR ima odličan ansambl, sjajne gostujuće glumce i glumice, sarađujemo sa vrhunskim autorima, imamo tehnički tim koji želi da napreduje i usvaja nove ideje. Kroz ovaj period upoznala sam mnogo pozorišnih profesionalaca i učvrstila neka ranija prijateljstva i saradnje. A kada je riječ o vođenju javne institucije, naučila sam mnogo od procedura, pravnih okvira i budžeta do zakona i pravila funkcionisanja institucije, posebno sam ponosna na regionalne i međunarodne saradnje i projekte koji imaju svoje zakonitosti i protokole u realizaciji. I dalje učim. To jeste odgovoran posao u svakom smislu, ali upravo zato izlazak na scenu danas cijenim nevjerovatno mnogo. Dođe mi kao meditacija i hrana koja mi daje snagu da nastavim dalje. Uživam i voljela bih da sam češće na sceni, ali s obzirom na odgovornost i rezultate koje želimo postići, ne smatram ispravnim da budem prisutnija kao glumica nego što to sada jesam. Kad napravim presjek i sumiram posljednjih par godina, pamtiću ih po dobrim predstavama, značajnim rezultatima u infrastrukturi i administraiciji, poznanstvima, vrhunskim profesionalcima, ozbiljnom radu, smijehu i pozitvnoj energiji.
Ali, “Ay Carmelu”, najuspješniju predstavu sarajevskog teatra uopšte poslije rata, niko nije zabranio niti će. No pasarán. Prvakinja drame SARTR-a Selma Alispahić je 9. maja na Dan pobjede nad fašizmom i na dan zatvaranja Modula Memorije, programa MESS-a, premijerno predstavila dokumentarni film “Ay Carmela – Made in BiH”. Onog koga je to interesovalo imao je priliku puno toga čitati o ovoj predstavi, a i gledao ju je, ako je, pak, imao priliku. No, ima li neka sekvenca, insert ili detalj dosad nepoznat javnosti o ovoj predstavi koji biste podijelili s nama, nešto kao u rubrici “TV kalendara“ HTV-a “Nepoznato o poznatom”?
“Ay Carmela” je predstava koja je, uz “Sklonište” i cjelokupan program nastajao pod opsadom, snažno profilisala identitet teatra. Premijera dokumentarnog filma Ay Carmela – Made in BiH je održana 9. maja pred prepunom salom Meeting Pointa, uz nevjerovatne emotivne reakcije publike. Ay Carmela je donijela mnogo toga, prije svega vrhunski umjetnički i pozorišni čin, primjer istinske partnerske igre, čistog pozorišnog prijateljstva i ljubavi prema teatru. Imala je svoju vjernu publiku ali i ljude koji su je gledali više od deset puta, vraćajući joj se svaki put kao nečemu što ih duboko dotiče i podsjeća zašto je pozorište važno. Predstava je putovala kao glasnik antifašizma, ali i kao jedan od najboljih reprezentanata bosanskohercegovačkog teatra. Nosila je sa sobom emociju vremena u kojem je nastala, ali i univerzalnu priču o ljudskosti, dostojanstvu i otporu. Svi smo čekali njeno ponovno izvođenje 2021. godine, nakon perioda korone. Vraćali smo se tada iz Beograda sa jedne naše premijere i činilo se da ćemo morati u izolaciju. Sve je dolazilo iznenada, tiho i nestvarno, a onda nas je zatekao i veliki gubitak odlazak predivnog Dragana Jovičića. Sa njim nije otišao samo veliki glumac nego i jedan duh teatra, posebna vrsta topline, partnerstva i ljudskosti koju je unosio u svaku predstavu i svaki susret. “Ay Carmela” je zbog toga ostala mnogo više od predstave, ostala je dio zajedničkog sjećanja, emocije i vremena koje nas je oblikovalo.
9. „Ay Carmela je velika, a šta je Sarajevo Theater Showcase?
Sarajevo Theatre Showcase je razvojni pozorišni projekat koji se realizuje uz podršku programa Kreativna Evropa i finansiran je od strane Evropske komisije. Kao godišnja platforma koja se održava u drugoj sedmici septembra, Sarajevo Theatre Showcase okuplja pozorišne profesionalce iz jugoistočne Evrope, stvarajući prostor za povezivanje regionalnih umjetnika sa međunarodnim producentima, festivalima i donosiocima odluka u oblasti kulture. Kroz pažljivo kuriran program predstava, prezentacija, rezidencija, radionica i Green Lab inicijative, Showcase promoviše savremene i održive prakse u pozorišnoj produkciji, uz poseban fokus na osnaživanje žena, mladih profesionalaca i nedovoljno vidljivih autora i autorica. Ponosni smo što smo zajedno sa našim partnerima: Heartefact Beograd, Ulysses Brijuni, Binario Vivo Pisa i Para Film & Teater Oslo, kreirali Sarajevo Theatre Showcase kao platformu koja ima potencijal da dugoročno razvija regionalnu pozorišnu scenu i međunarodnu saradnju. Ovogodišnje izdanje Showcasea, zajedno sa pratećim programima, biće održano od 11. do 13. septembra, dok su rezidencije i radionice već počele početkom godine. Nadamo se da će STS u budućnosti prerasti u ozbiljnu i važnu međunarodnu pozorišnu platformu za razmjenu znanja, umjetničkih praksi i novih modela saradnje.
10. Svake godine, 11. jula, na dan kada obilježavamo godišnjicu genocida u Srebrenici SARTR vodi računa o kulturi sjećanja i, kako Vi kažete, “tu odgovornost osjeća duboko, imajući u vidu vlastito porijeklo i okolnosti u kojima je teatar nastao”. Jesu li vrlo ozbiljne pripreme počele?
Od 2013. godine kontinuirano realizujemo performans “Ostavi trag u njihova sjećanja”, koji izvodimo svake godine 11. jula u saradnji sa Historijskim muzejom BiH ali i na gostovanjima i drugim prostorima gdje se zateknemo sa predstavama SARTRa. Vrlo ozbiljno smo pristupili radu na performansu na samom početku, kroz istraživanja, čitanje transkripta preživjelih, posjete Memorijalnom centru i Potočarima. Nastojeći da bude zasnovan na odgovornosti, istini i dubokom poštovanju prema žrtvama. Smatram da umjetnici imaju odgovornost prema kulturi sjećanja, ali i važnu ulogu da kontinuirano podsjećaju na istinu, posebno u vremenima kada se historijske činjenice relativiziraju ili pokušavaju potisnuti iz javnog prostora.
Sa performansa “Ostavi trag u njihova sjećanja” ispred Historijskog muzeja BiH (Foto: Fena)
(Sredinom.ba)
