Čisto sumnjam da je neko, pogotovo u socijalizmu, a nije ni danas drugačija situacija, nešto previše razmišljao o tome zbog čega slavimo 1. maj. Dobro, učilo se o tome u školama, ali već negdje tamo oko 20. aprila svake godine sve se zaboravljalo u velikim brigama o ražnju i roštilju, nešto više o alkoholnim a nešto manje o bezalkoholnim pićima, o salatama, raznim pripravcima, lokacijama za slavlje i, naravno, o ćumuru.
I možda vam 1. maj nije najdraži praznik, ali čim pomislite da je to ustvari pravi početak ljeta, da je zima iza vas, da su iće i piće na sofri, da je dugi rukav zamijenio kratki i da se, dao Bog, mogu spajati i radni i neradni dani, onda sreći vašoj nigdje kraja. Ne, ne treba griješiti dušu. Puno je onih koji si to ne mogu priuštiti, danas pogotovo, ali nekako je lijepo svakog tog 1. maja.
Pa se nađe makar nešto. Ako ništa, onda na pučkim zabavama. Pokoja porcija graha i neki sokić.
Uglavnom, 1. maj, Me|unarodni praznik rada, obilježava se kao podsjećanje na ono što se dogodilo u Chicagu, 1886. godine. Tada su održane velike radničke demonstracije, a u sukobima sa policijom poginulo je više od dvije stotine radnika. A radnici su samo zahtijevali osmosatno radno vrijeme. No, taj zahtjev ne bi ni sada prošao.
Ipak, slavimo Praznik rada, i slavićemo. Doduše, praznik je to nerada, ali šta da se radi? Za 8. mart smo putem ove rubrike damama „uručili“ crvenu ružu. Ali, da se ne bi ponavljali jer crvena ruža je i simbol 1. maja, sada vam poklanjamo ljiljan. Lijepi, bijeli, nježni.
