Piše: Edin Bajramović
Sarajevu je u srijedu u goste došao Saša Đorđević. Moj drug iz Splita, Vlado, veliki poznavalac košarke i, naravno, navijač Jugoplastike smatra ga najvećim playmakerom u Europi svih vremena. Pa, čekaj, bolji od Bodiroge? Bolji od Teodosića? Od ovih tvojih iz Jugoplastike?, pitam ga. “Da”, rekao je davno.
Saša je igrao za Partizan, Real i Barcelonu, između ostalih klubova. Sve ostalo ima na Wikipediji, Googleu, AI-ju.
Strašni “Epi”
Zapravo, nema sve.
U glavni grad Bosne i Hercegovine prvi put nakon 35 godina došao je kao trener Bahçeşehira iz Istanbula. Srdačno je dočekan, o čemu je i pričao na pressu poslije utakmice koju je u Zetri izgubio od Bosne, u EuroCupu koji namjerava i osvojiti, pa se i srdačno zahvalio publici. Rekao je da ga za Sarajevu vežu najljepše uspomene a kako i ne bi, kada je tu prvi put zaigrao u petorci Partizana. Uz malu ogradu postavljenu prema novinarima: “Toga se vi ne sjećate.” Da sam bio tamo, pitao bih ga ponešto o tekmi koja je u Sarajevu odigrana prije 42,5 godine, i malo više.
U sezoni 1983./1984. Košarkaški klub Bosna je jedan dio sezone igrao u Kulturno-sportskom centru na Ilidži, jer se ovaj drugi Kulturno-sportski centar, na Skenderiji, sa svojom Malom i Velikom dvoranom pripremao za Olimpijske igre, a onda i bio u pogonu od 8. do 19. februara 1984. kada je XIV ZOI održan. Bosna je bila aktuelni prvak Jugoslavije, nakon one tri utakmice u finalu playoffa protiv Šibenke, pa neodigrane utakmice u Novom Sadu, pa za “zelenim stolom”, pa ovo, pa ono. U finale je stigla nakon što je u prethodnoj rundi eliminisala Partizan iz Beograda.
Partizan je u toj sezoni prvo ugostio Bosnu i izgubio. A onda je Bosna ugostila njega i pobijedila. Redaju se slike, što bi rekao Dino Šaran, ali ono što bih upitao Sašu bilo bi i da li se ta utakmica odigrala na Ilidži. Protiv Barcelone sigurno jeste. Kada je Bosna u Kupu šampiona pobijedila tim čiji je član bio strašni Juan Antonio San Epifanio zvani “Epi.”
Studenti pobjeđuju
Bio sam peti razrded osnovne i sa mojim drugom I komšijom Zonzijem, koji je godinu mlađi od mene, gledao sam skoro sve što se od sporta moglo u Sarajevu tih godjna gledati. On navijač Sarajeva, ja navijač Želje, išli smo zajedno na Bosnu. I to među navijače, koji su tada bili na montažnoj tribini, ispod ograde na istoku prema parketu. Pjevali smo: “Bolujem ja, boluješ ti, bolujemo od ljubavi, jer nikoga, ne ljubim ja, osim tebe, Bosno moja”. Ni sad mi nije jasno kako su nas roditelji puštali, jer smo baš bili klinci, ali hvala im na tome. Pratili smo sport toliko da bi čuli zvuk krampona kada bi fudbaleri Slobode iz Švrakinog sela, koje je nama bilo prekoputa, krenuli preko uredno složenih betonskih ploča C i B faze, po širini Alipašinog Polja s gornje strane, na utakmicu (među)opštinske lige na stadion koji se nalazio na današnjem Saraj Polju, tamo negdje gdje je sada Dom zdravlja. I kad bi čuli zvuk, išli ba za njima da ih gledamo.
Saša je na pressu “dotakao” i tadašnji tim Bosne, i Hadžića i Mutapčića. KSC na Ilidži nosi ime Sabita Hadžića, izvrsnog playmakera Bosne s kojom je bio i evropski prvak 1979. dodine. A dvorana na Ilidži podsjećala je na Malu dvoranu u Skenderiji. Imala je onu jednu tribinu, s tim da je kontra one u Skenderiji bio zid, a na Ilidži put u svlačionice.
Svemogući AI mi je izbacio da je Bosna u Beogradu pobijedila 90:80, a u Sarajevu 108:86. Saša je tada imao 16,5 godina i kao da se desilo maloprije sjećam se kada je ušao u igru. Bio je ošišan “na keca”, što je u to vrijeme bila vrlo neobična frizura i asocirala je na boravak u ustanovama koje baš i nisu bile na dobrom glasu. Vrlo očekivano odmah je dobio nadimak: Robija. Igrati tada u ekipi Bore Đakovića bio je dječački san ostvaren u tinejdžerskoj dobi. A Saša je loptu prevodio kao veliki. Kao Zorkić ili Cvjetičanin koji su tada bili na tim pozicijama.
Danas igraju Sarajevo i Željo, na Koševu. U susjednoj Zetri Bosna dočekuje Dubai. Bahçeşehir u gradskom derbiju dočekuje Besisktas. Sutra su u Srbiji izbori. Saša Đorđević podržao je Studentsku listu. A neko mu je na Fejsu napisao: “Kad god okreneš, Saša, studenti pobjeđuju.”
