Piše: Edin Bajramović
U maju 2012., nakon što su Majke i njihov hit Teške boje zablistali i zasjali na dodjeli diskografske nagrade Porin u Rijeci gdje su osvojili šest kipića, pričao sam s Baretom. Rekao sam mu kako mi se čini da je njemu na tim dodjelama dosadno. „Pa jeste, da. Ali, mogu ti reći da sam na ove Porine ponosan. Posebno zbog ljudi iz grupe. Recimo, ja nisam uzeo nijedan taj kipić, oni su to uradili umjesto mene”, replicirao je.
Posljednji put s Majkama je pokušao nastupiti na Festivalu “Modro i zeleno” u Makarskoj. Otpjevao je jednu pjesmu, pa su mu pomogli da napusti binu. Ispraćen je aplauzom.
Haj'mo svi u Piramidu
Taj koncert Majki u klubu Rebus na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, valjda i njihov prvi nastup u glavnom gradu Bosne i Hercegovine održan prije rata, jedan je od deset za koje mi je najviše žao što im nisam prisustvovao a bili su mi pred nosom. No, onaj na Stadionu Grbavica dvije, tri godine poslije rata nisam smio fuliti. To je onaj Fiju-Briju koncert kojeg su iz Zagreba u Sarajevo dovukli osnivači diskografske kuće Jabukaton Pavle Podolski i sadašnji menadžer Severine Tomislav Petrović, kada je sjeverna tribina, preko puta koje je bila bina, brzo ispražnjena zbog dojave o bombi. Pa je onda ušao ko je stigao.
Ćesa je za Fan magazin pisao reportažu o tom spektaklu i jedno vrijeme stajao s Baretom na terenu iza pozornice, negdje oko centra. Ugledavši lijepu djevojku koja je prolazila pored njih Bare je pokušao – pa je l’ na stadionu ili nije – zviždati, pa zviždati i onda opet zviždati u trenucima oduševljenja, a nestabilnim koracima kretao se u pravcu zvižduka. Zateturao se, ali ništa strašno. Ovaj prvi iz dvojca, Pavle-Pajo bio je prezadovoljan nastupom.
Grupa Majke iz 90-ih sa Čalićem, Baretom, Kilmisterom, Krunom i Čakom (Foto: Arhiv)
S rajom koja je bila u organizaciji Motovun Film Festivala – Andrejem, Danom, Danilom – i sarajevskim glumcem Milanom Pavlovićem gledao sam Majke na ljeto 2000. u prije rata slavnoj diskoteci Piramida u Puli. Sa gitaristom Zokom Čalićem i basistom Kilmisterom u postavi bili su ozbiljan bend, sa ozbiljnom svirkom i ozbiljnim pjesmama. Uostalom, objavili su live album “Život uživo” iz zagrebačkog Doma sportova 1997., moguće i najjači koncertni album na ovim prostorima od Daytona do danas. A u Puli, Bare k'o Bare – fantistačan. “Sve dok gori fantastična vatra. Ja sam slobodan”, urlali smo u Piramidi. Poslije smo ga tražili, ali ga nismo našli.
Aleja velikana za velikana
Sa Gibonnijem je Bare prije dvadesetak godina snimio pjesmu Anđeo u tebi, istinsko remek-djelo. Došao sam na tonsku probu u Zetru da se pozdravim s Gibom uoči njegovog koncerta, biće da je 2007. godina. Taman je ton-majstor na mikseti štimao njegov glas. Rekao mi je da ga pričekam. Otišli smo u kuglanu Zetre, jer osim svoje osnovne namjene to je i kafić. Tamo je sjedio Bare. Upoznali smo se. Pričao je s Gibom o koncertu. Ja sam ga pitao gdje je Kilmister. Rekao mi je da je u Vinkovcima, da ništa ne radi, osim što pravi male brodiće. U već spomenutom razgovoru poslije Porina priznao mi je da je ljut na njega. Nedjeljko Ivković.
Tada, kad smo posljednji put razgovarali, u Hrvatskoj je na vlasti bio SDP. Pitao sam ga i je li šta bolje za rock and roll u susjedstvu: “Hrvatska, uopće, nije pogodno mjesto za bilo što. Isti kurac, isto pakovanje, ali je i cijeli Balkan takav. Imaš tipove koji vrište protiv konzumerizma, a onda ih poslije dvije godine vidiš kako reklamiraju pivo. Mi nemamo nikakvog sponzora, sve radimo sami. I imamo više koncerata nego svi bendovi u Hrvatskoj zajedno! Mene baš boli za sve. Najvažnije je biti slobodan i vjerovati u ono što radiš. Dečki koji sviraju sa mnom u bendu i ja se trudimo. Jednostavno, ne bih opstao toliko dugo da mi rock and roll nije u srcu. Bio sam i sirotinja, bio sam i na ulici, i gladan i žedan, ali r'n'r je moj život. I vjerojatno ću i umrijeti na bini… Ja se nadam!”
Dok sa Arminom Bušatlićem Džarmom na Ušću u Beogradu čekam koncert Rammsteina prije dvije i po godine, pita me nekadašnji vrhunski gitarista grupe Dubioza kolektiv sljedeće: “Cane ili Bare?” Hm, jedno od težih pitanja na ovom području koje je Predrag Lucić zvao SFR Regija. Ipak, Bare, rekoh mu. Ali, ne znam što. A nije mi ni on pitao.
Nakon jedne otpjevane pjesme u Makarskoj iz Majki su saopštili da će Bare na dvomjesečni odmor. Nažalost, otišao je na vječni počinak. I tek jučer sam shvatio da nosi isto prezime kao i najpoznatije sarajevsko vječno počivalište. Zaslužio je Aleju velikana, i ovdje i bilo gdje drugo. Svuda gdje gori fantastična vatra Goran je slobodan.
