Piše: Edin Bajramović
Ma, nije se on nešto puno ni motao po Sarajevo Film Festivalu. Posljednji put desilo se to 2024. godine. Došao je Halid Bešlić sa unucima na poziv Direkcije SFF-a. Lijepo ga je bilo vidjeti kao i uvijek.
A onda, nekad davno, dok je Sarajevo Film Festival hodao zemljom a ne red ćilimpetom, ušetao je Halid, negdje između jedan i četiri ujutro u Meeting Point. Sjedili smo tu već satima, bivša Trasa bila je mjesto bespatetičnih srdačnih susreta, a i bile su to godine kada je John Malkovich znao svratiti u Clou a Steve Buscemi bio oduševljen činjenicom da su u Sarajevu samo istinski filmoljupci poznavali zvijezde američke nezavisne produkcije pa je te 2000. šetao gradom sa ženom i sinom – koji doduše nije šetao jer je non-stop bio na skejtu – a da ga niko nije peglao niti prozivao. Ili kad se moj drug Bono, također 2000. fotkao sa malo poznatim pjevačem Bonom, pa kad ga je jaran zovnuo, ali Irac se okrenuo neko iz mase je dobacio: “Šta se, ba, ti okrećeš.”
Bile su to i godine kada smo gledali Lomeći valove Larsa von Triera u kojem je briljirala Emily Watson, ovogodišnja predsjednica žirija Takmičarskog programa 32. SFF-a. Sinoć je taj film prikazan na HTV-u 3. A kada pišem da su to bile godine… mislim na prvih desetak izdanja Sarajevo Film Festivala.
Uglavnom, bila je to noć, a i jutro u kojem je Halid izazvao oduševljenje u kafiću u kojem valjda nikad nije zasvirala nijedna njegova pjesma. On sam, a i došao je sam, bio je oduševljen našim pričama niočemu. Mada se ponekad pričalo i o nečemu, naprimjer o Johnnyju Štuliću.
Oko pola sedam, kada je došlo vrijeme da se rastajemo, upitao me gdje ću. Kući, rekoh, gdje sam prispio. “Pa, to i mislim, Gdje si ti ono?”, pita dalje. Na Alipašinom, u C fazi, bio si prije petnaestak godina, odgovorih mu. “Aaaaa, ona crvena zgrada na ćošku?” Aha, velim u tri slova. Ali, Halide, mahn'o si ga, gdje ćeš me sad voziti. “Samo ti sjedi”, otključavao je auto parkiran na trotoaru blizu terase Meeting Pointa. Naravno, marke automobila se ne sjećam, jer nas bez položenog vozačkog ispita to previše ni ne interesuje. U augustu 2002., zapjevao sam: Rano jutro pola sedam, moja Milena. “Hahaha, vidi Denčeta, eee, vidi Dinčeta, hahaha”, smijao se veliki Halkan usred Dobrovoljačke.
Dok smo prolazili pored Željinog stadiona, podsjetio sam ga da je pitar. “Ali, volim ja i Želju”, kaže. Prisjetio se kada je taksista Meho Runda slavio go Čuhaija za Videoton koji je Želju udaljio iz finala Kupa UEFA 1985. godine. Većina pjevača iz pop i rock oblasti navija za Želju, kažem mu. “Jest’. Pimpek, Tifa, Sejo, Brega, Čola… E, Kemo je pitar”, kaže Halid.
A, majke ti, Halide, šta ti kad te policija ovakvog zaustavi, pitam ga. “Pjevam, šta ću. Jednom sam prešao granicu u Bosanskom i Slavonskom Brodu a da nisu ni skontali da sam popio… Mislim, jesu. Naši su mi samo mahnuli, ali su Hrvati tražili da im pjevam, zahvalili su mi se i pustili me. Čuj, zahvalili, a kazna milijardu.” Šta si pjevao, dosadan sam. “Budi, budi uvijek srećna.” Zar nije sretna? “E, jebiga.”
Zaustavio se na proširenju u C fazi, odmah poslije Švrakinog, tamo gdje je sada Mercator. “Pozdravi svoje.” Hoću. Mama je na balkonu pila kafu. PItala me gdje sam bio. U gradu, rekoh. “Dosad?” Dosad.
