Piše: Edin Bajramović
Tog 7. februara našao sam se s Milkom u Bečkoj kafani hotela “Evropa” u Sarajevu.
Bila je gošća BHRT-a povodom obilježavanja tridesete godišnjice XIV Zimskih olimpijskih igara kao šefica svih novinarskih ekipa u to vrijeme.
Otprilike mjesec ranije nazvao sam je i zamolio da za “Slobodnu Bosnu” napiše tekst satkan od uspomena na to vrijeme, ali i na dio njenog djetinjstva koji je provela u Sarajevu. Bio je to sjajan tekst, a ništa manje nisam ni očekivao.
“Dinamo” i “Cibona”, Boris i Božo
Milka Babović, velika novinarka, urednica i komentatorica nekadašnje Televizije Zagreb tog dana, prije nego što će otići u zgradu nekadašnje Televizije Sarajevo, pila je sa mnom kafu u “Evropi” i u koverti dobila više nego zasluženi honorar. “Koliko je ovo?”, upitala me. Oko 800 kuna, rekoh. “Uh, pa ja za ovo mogu kupiti svašta na Baščaršiji.”
Pričali smo sat i po o Štefu Lamzi i “Dinamu”, Sandi Dubravčić i zagrebačkoj “Zlatnoj pirueti” koja se i danas održava, o Borisu Mutiću i Boži Sušecu, zajedno s njom i Hrvojem Macanovićem najvećim u Sportskoj redakciji spomenute TV kuće ikad, o Bojanu Križaju i velikom pritisku koji je imao na Bjelašnici 1984., o Primožu Ulagi koji je podbacio na Igmanu, o “Ciboni”, Aci i Draženu Petroviću, o Dragutinu Šurbeku, Mati Parlovu i Matiji Ljubeku. Manje-više, o svemu.
Jedan od ugodnijih razgovora u mom životu prošao je brzo, kao onaj espresso što ga popih u sekundi za stolom do prozora izuzetne Bečke kafane, koja kad bi progovorila pričala bi godinama. Te naručih cappuccino da duže traje.
Direktan prenos
Tog dana u Sarajevu je izbilo “bosansko proljeće”, probeharalo dva dana ranije u Tuzli. Veliki protesti, neredi, paljevina 7. februara 2014. prijetili su sveopštom konfuzijom u društveno-političkoj sferi. Bio je to grozan dan, koji nije donio ništa. Srećom, nije odnio nijedan život, a povrijeđeni i danas svjedoče o tim satima u centru ranjenog grada.
Razmišljao sam, u redakcijskom prostoru u Čekaluši čikmi, dok smo pratili direktan televizijski prenos “bosanskog proljeća”, kako je Milka stigla do zgrade BHRT-a na Alipašinom Polju gdje sam proveo djetinjstvo uključujući i te dane od 8. do 19. februara 1984. kada su održane Olimpijske igre i gledao u tu zgradu kao u Bijelu kuću u Washingtonu. Kasnije sam je vidio u studiju, veselu, raspjevanu i divnu kao kada je prenosila klizanje u crno-bijelom formatu.
A zapravo su ZOI u Sarajevu počele 7. februara, kada su otklizane neke hokejaške utakmice, čini mi se, kako bi se sve “uglavilo” u raspored. Tog dana nije bilo snijega, bila je panika, snježni topovi stavljeni su u stanje pripravnosti. Ipak, zapadalo je u noći sa 7. na 8. februar. Sanda Dubravčić se bojala da će joj baklja biti teška, ipak, bez problema je sutra zapalila olimpijski plamen na stadionu “Koševo”. “Bosansko proljeće” 30 godina kasnije, pak, nije preraslo u “ljeto”, izgubilo se u “plenumima”. Milka Babović preminula je od koronavirusa krajem 2020. godine. Sinoć su na stadionu “San Siro” u Milanu otvorene XXV Zimske olimpijske igre. U Sarajevu opet nema snijega, Jer, sedmi je februar.
