Piše: Ahmed Burić
Kad je, u prošlu nedjelju, u 74. minutu meča Liverpool – Manchester City Dominic Soboszlay postavio loptu za izvođenje slobodnog udarca sa oko dvadeset i pet metara, i kad je bilo da se sprema da je zapotegne po golu, nas smo se trojica skoro uglas izjasnili:
„Majstore, nisi Haan.“
Nekoliko trenutaka kasnije, lopta se od stativu, ne dotakavši malu mrežicu našla iza leđa Gigija Donnarume. Uslijedilo je možda i najjačih ovosezonskih petnaestak minuta Premiershipa, u kojima se igralo kao na Play Stationu. Lopta je prelazila iz posjeda u posjed samo kad bi se napad prirodno završio, a sijevalo je na sve strane jer je City postigao još tri gola (od toga jedan poništen, a jedan iz prestrogo dosuženog jedanaesterca), ostavši u igri za titulu. Liverpool se, kako sada stvari stoje, može oprostiti od Lige prvaka sljedeće godine, ali to, sigurno, neće biti najveći problem njihovih navijača. Nepovjerenje u ono što radi Arne Slot sad je već nepovratno, i čini se da se samo čeka da on podigne sidro.
Mitski gol Bake Sliškovića
Fascinantno je kako smo u praktično dvije decenije došli dotle da su informacije sa Enfielda ili Old Trafforda jednako dostupne – a svakako brojnije – od onih sa Grbavice, Koševa, Maksimira, Vrapčića ili iz Ljutice Bogdana. Tridesetak sportskih kanala i šezdesetak utakmica dnevno srijedom ili četvrtkom kad se igraju evropska takmičenja su intergalaktički saobraćaj u odnosu na vrijeme u kojima smo po petnaestak dana čekali da nam se u Sportskoj srijedi prikaže jedna utakmica.
Prvo, tehnika ni izbliza nije bila toliko razvijena, kamere su imale samo velike televizijske kuće. Klubovi su tada imali za današnje vrijeme apsolutno nezamisliv nivo nezavisnosti i, praktično, samo odlučivali o tome hoće li dati tv-prijenos ili ne. To je bila razumljiva logika. Ako nešto ima na televiziji, stadion neće biti pun.
Toga su, valjda, najviše bili svjesni u Crvenoj zvezdi, koja je najviše manipulirala oko prijenosa. Jer je bila „najjača“. Što se nas ovdje tiče, subjektivan osjećaj govori danismo vidjeli najznačajnije utakmice osamdesetih u tv-prenosima: Sarajevo iz Hamburga, ili Veleža iz Portugala. Želju iz Minska i Hajduka protiv Tottenhama – ipak jesmo. Najbolje, što je valjda trebalo vidjeti iz tog Kupa UEFA 1983./1984. je onaj mitski gol Bake Sliškovića protiv Sparte, u kojem na prvi dan proljeća 1984. godine postavlja loptu sasvim lijevo iskosa, šest minuta prije isteka drugog produžetka. Pred više od pedeset hiljada ljudi lopta ulazi u gol, stadion se prolama, a onaj što ovo piše tek sada shvaća da je ta lopta ušla praktično po sredini gola. Sjećanja su varljiva, i sve sam ove godine mislio da je Baka pogodio malu mrežicu iza golmana Jaroslava Oleara.
Takozvana mala mreža je remek djelo u nogometu, jedan od onih detalja koji odvajaju običnu realizaciju, svakidašnji gol od onih koji se pamte. Ako za, vjerojatno, najljepši gol osamdesetih uzmemo onaj Van Bastenov sa Evropskog prvenstva 1988., u kojem lopta prelijeće sovjetskog golmana Rinata Dasjaeva, i nakon voleja sjeda u malu mrežicu, slobodno možemo reći da se radi (i) o metafori. Parabola koja dolazi iz neizvjesnosti i završava kao formatiran, izvjestan i zaokružen kraj.
E sad, možda bi nas razmatranje usporedbe metafore velike i male mreže – današnjeg svijeta čiji je svaki kvadratni milimetar pokriven slikom, i ondašnjeg u kojem smo po petnaest dana čekali da nam se ukaže Sportska srijeda i neka evropska utakmica – odvelo u nepotrebno lamentiranje o nekadašnjoj ljepoti naspram današnje neumoljivosti.
Zoff, Maier, Marić
Ideja o tome kako je nekadašnji svijet bio bolji vjerovatno dolazi iz vjerovanja da je svijet nekada bio bolji. To može i ne mora biti tačno, ali u svemu tome je najvažnija slika o sebi. Jer, objektivno je ljepše biti dječak koji gleda svijet otvorenih očiju nego stari cinični čangrizavac, ali ako, ipak, bez obzira na dob poželite da upoređujete, pogledajte neke od dostignuća starih majstora. Slično je kao u umjetnosti: za svaki novi kvalitet potrebno je imati nešto znanja o tome kako je nešto prije izgledalo.
Arend „Arie“ Haan bio je ofanzivni veznjak, ponikao u Ajaxu, kojem je na Svjetskom prvenstvu u Argentini 1978. pripala pomalo nezahvalna uloga da, koliko se bude moglo, na terenu zamijeni možda i najvećeg umjetnika na terenu kojeg je Holandija ikada imala. Bez obzira na sve, stvar je donekle uspjela jer su narandžasti tog ljeta u kojem je FIFA podržala argentinsku vojnu huntu (slično kao danas Trumpa?) stigli do finala, kao i u Njemačkoj četiri godine prije. Ali, u oba puta, nije se moglo protiv domaćina: Haan je u tri dana, poput kakvog slikara iz flamanske škole, napravio dva remek djela, postigavši dva gola sa više od 25 metara i to protiv Italije gdje je ohladio Dina Zoffa, i protiv Njemačke, kad je isto uradio Seppu Maieru.
Dvojici od trojice možda najboljih golmana na svijetu. Treći bi u toj priči imaginarne liste komotno mogao biti Enver Marić. Haan je za reprezentaciju u životu postigao svega 6 golova u 35 utakmica. Što je bilo sasvim dovoljno da ga se upiše u historiju. I ovako, kroz malu mrežu. Inače, na tom Svjetskom prvenstvu je, valjda, postignuto najviše malih remek djela: Brazilci Dirceu i Nelinho, Nijemac Flohe, veliki Austrijanac Krankl, i Argentinac Alberto Luque pogađali su same ćoškove gola. Detalji koji čine veliku povijest. Baš kao u renesansi.
U svijetu u kojem je, eto, manjkalo tv – prijenosa.
U kojem su Sportska srijeda i poneka utakmica iz Kölna, Nottinghama ili Niša, bile poput nekog malog praznika.
