Piše: Arsen Novalija (Copenhagen)
Sergej Barbarez je ponovio uspjeh Safeta Sušića i kao selektor BiH odveo na Svjetsko prvenstvo. Nakon dvanaest godina opet smo na najvećoj svjetskoj nogometnoj sceni. Oba uspjeha su grandiozna. Ostvarena u velikoj drami i neizvjesnosti. Ali, ipak, čini se da je ovaj Barbarezov za nijansu veći i sladji. Ne želim umanjiti Sušićev poduhvat i prvi plasman, ali tada se od BiH to očekivalo.
Ovaj put je priča bila totalno drugačija. Sergej Barbarez je preuzeo BiH koja se nalazila u totalnoj komi. Raspadnuta reprezentacija nad kojom se i Luksemburg iživljavao. U koju niko više nije vjerovao.
Ali, Sergej jeste. Sa Emirom Spahićem se uhvatio posla. Podršku nisu imali, podsmijehivali su im se.
Pad Italije
Malo po malo sakupljali su nove, mlade igrače i dovodili u reprezentaciju. Sklapali mozaik. Pravili ekipu. I malo po malo je sve to počelo ličiti na nešto. Kako je napredovala ekipa, tako je napredovao i Barbarez. Gledam ga u posljednje 4 utakmice (Rumunija, Austrija, Vels i Italija) i vidim skroz drugog čovjeka i trenera u odnosu na onog koji je kvalifikacije za SP počeo pobjedom u Rumuniji.
Dok se prije nije tako činilo u ovim, posljednjim utakmicama vidio sam čovjeka koji zna šta radi. Koji vjeruje i koji se ne boji. Kada imate takav tip čovjeka za vođu morate uspjeti.
Sve ovo se prenijelo na ekipu na terenu. Italija je bila razbijena u Zenici. Sabijena oko svog šesnaesterca očajnički se branila. Moramo reći i da je sreća pratila hrabre i na kraju nagradila pobjedom i odlaskom na SP.
Hvala im
Kada analiziram utakmicu dojma sam da je pobijedila emocija, žar, volja, hrabrost i upornost. Dvije utakmice u pet dana, 2 puta po 120 minuta, 2 puta se vraćali nakon primljenih golova zbog naših grešaka, 2 puta penali i 2 pobjede. Pa, Njemačka bi zadrhtala. Bosna i Hercegovina nije.
Svaka čast svim igračima koji nose dres reprezentacije. Svi su heroji ovog baraža. Heroji pobjeda nad Velsom i Italijom. Ali, opet moram istaći kapitena Edina Džeku. U 40-oj godini odigrati 210 minuta u pet dana i voditi ekipu mogu samo najveći. A, Džeko to sigurno jeste. Najveći, najbolji nogometaš u historiji Bosne i Hercegovine. Bez ikakve dileme. I zbog njega sam najviše sretan jer je zaslužio da se od reprezentacije oprosti na najvećoj nogometnoj smotri i uživaću gledajući ga.
Barbarezu i Džeki se možemo samo nakloniti i zahvaliti se što ih imamo.
