Piše: Arsen Novalija
Ivicu Osima sam upoznao 30. septembra 1987. godine u „sivom domu“ zgradi tadašnje Televizije Sarajevo. Bila je srijeda i termin za igranje utakmica evropskih kupova. U Televiziji Sarajevo je postojalo odjeljenje zvano „evrovizijska razmjena“ ili nešto slično. Bila je to prostorija sa mnoštvom ekrana na kojima su se vrtjeli razni televizijski programi koje su emitovale članice Evrovizije. Pa je tako srijedom tu na ponudi bilo raznih nogometnih utakmica sa stadiona širom Evrope.
Otac, koji je radio na televiziji, me i te srijede odveo da gledamo neke utakmice. Od jugoslovenskih klubova Vardar je glatko izgubio od Porta u tadašnjem Kupu šampiona, a pobjednik Kupa Maršala Tita Hajduk na penale izbacio danski Aalborg. U Kupu UEFA Crvena zvezda i Velež su u prvim utakmicama prešli preko Trakije i Siona i revanši nisu bili zanimljivi. Partizan je na JNA dočekao albanski Fljamurtari koji je senzacionalno u prvom meču slavio sa 2:0. I očekivao se pakleni revanš.
Sve ih spaja ista strast
Sve to i još neke druge utakmice je došao pogledati i, tada još svježe imenovani, selektor nogometne reprezentacije Jugoslavije Ivica Osim. Došao je sa flašom viskija, nasmijao se kada je čuo da navijam za Željezničar i jako mi stisnuo ruku. Već sam zamišljao kako ću ujutro ovo prepričavati u razredu. Odnekud su se pojavile kutije sa pizzama i komentarisalo kako Velež i Zvezda nema šanse da uprskaju. Kako će Partizan zabiti 5 komada Albancima, ali Fljamurtari je zabio 1 i na opšte iznenađenje prošao dalje. Noć se završila gledanjem neke utakmice iz Portugala. Ja sam cijelo vrijeme opčinjeno gledao i upijao sve što je Švabo govorio.
Godine su prolazile. Uslijedila su poznanstva sa sinovima Amarom i Seletom. Rat je završio, a ja počeo raditi kao sportski novinar u Večernjim novinama, pa zatim u Dnevnom avazu. Osima sam prvi put poslije te 87. godine sreo deset godina kasnije po dolasku iz Graza u Sarajevo. Već je tri godine bio trener Sturma. Sjećao se te septembarske večeri i sa osmjehom rekao kako mu je drago što sam odabrao ovaj poziv.
Sa Ivicom sam napravio desetak intervjua i susreo u mnogo različitih prilika i mogu bez trunke razmišljanja reći kako se radi o najboljem čovjeku kojeg sam sreo u životu. Imao sam čast i privilegiju da u svojoj novinarskoj karijeri upoznam i razgovaram sa tri najveća nogometna stručnjaka koja su ponikla sa jugoslovenskih prostora. Uz Ivicu Osima tu ubrajam Tomislava Ivića i Miroslava Blaževića. Svaki je bio različit na svoj način, ali ih je spajala ista strast. Taj sjaj i vatra koja se svoj trojici mogla vidjeti u očima kada su govorili o nogometu. Sjediti i slušati je bilo nevjerovatno iskustvo.
Od mojih susreta sa Ivicom Osimom sam izdvojio dva. Prvi se desio u decembru 1999. godine. Ivica Osim je bio trener Sturma i u revanš susretu trećeg kola Kupa UEFA je u Grazu dočekao italijansku Parmu. Italijani su prvi meč dobili sa 2:1. Parma je bila beton te sezone. Mario Stanić, Hernan Crespo, Dino Baggio, Lilian Thuram, Fabio Cannavaro.
Par dana ranije sam sa režiserom Srđanom Vuletićem, Sanjinom Latifićem i Arminom Bušatlićem krenuo put Ljubljane. Naime, u Ljubljani je Vuletić 7. decembra imao premijeru svog dokumentarnog filma „Hop, skip and jump“ sa Mustafom Nadarevićem u glavnoj ulozi.
Susret sa Amarom na Šentilju
Dan nakon premijere smo u maloj hali Tivoli gledali fenomenalan koncert američkih rap legendi Public Enemy, a mene je počela hvatati upala sinusa. I tog 9, decembra me u Ljubljani pokupio naš trener i bivši selektor U-21 reprezentacije BiH Šener Bajramović i krenuli smo za Graz.
Na „čuvenom“ graničnom prelazu Šentilj smo se sreli sa Amarom Osimom i krenuli za Graz gdje nas je u domu Osim dočekala legendarna Asima i prva rečenica koju je rekla je bila upućena Šeneru:
„Znaš da je odbio Real Madrid. Nije ni htio razgovarati sa njima. Meni kaže šta ću ja tamo.“
Krenuli smo na stadion na utakmicu koju je obilježio srbijanski mesar nogometa u ulozi sudije Miroslav Radoman koji je obilato pogurao Parmu ka produžecima i konačnih 3:3 i plasmanu dalje, uz dva gola Stanića i Crespa. Parma, koja je bila tada vlasnik pobjedničkog pehara Kupa UEFA, u idućem kolu je ispala od njemačkog Werdera.
U poluvremenu gospođi Asimi prilazi čovjek u tamnom odijelu sa značkom Borussije Dortmund na reveru i ljubazno razgovaraju. Poslije nam Asima govori kako gospodin iz Dortmunda redovno dolazi u Graz, ali Švabo ne želi ni da razgovara sa njim.
Poslije utakmice svi čekamo Ivicu u jednom restoranu u Grazu koji drži njegov prijatelj iz Dalmacije. Jede se sarma i Švabo ulazi i sa osmjehom nam kaže:
„Sad ste našli dolaziti pehovi jedni.“
Nije se tužio na sudiju, osim što je zaškrgutao zubima u jednom trenutku dok je Amar objašnjavao koliko je pomagao Parmi.
Prijateljski susret u Tokiju
Dan poslije utakmice sam u dnevnoj sobi napravio veliki intervju za „Dnevni avaz“. Na komodi su se nalazila dva velika televizora i Ivica je vrtio reprize utakmica od sinoć. Razgovarali smo nekoliko sati dok nas gospođa Asima nije prekinula.
Godine su prolazile Ivica Osim je 2003. godine otišao u Japan i preuzeo Jeff United. Tri godine kasnije je postao selektor nogometne reprezentacije Japana. Na toj poziciji je 16. novembra 2007. godine u svom domu u Tokiju doživio težak moždani udar.
Januara iduće godine reprezentacija BiH je u Tokiju igrala prijateljski susret sa Japanom koji je organizovan na Osimovu inicijativu. Ivica se nalazio u bolnici na oporavku. Najteže je već bilo prošlo i oporavak je odlično tekao. Kao novinar „Dnevnog avaza“ sam sa kolegom fotoreporterom Ivanom Šebaljem putovao u Tokio.
U bolnici sam sa delegacijom Nogometnog saveza BiH posjetio Ivicu Osima. Sa njim je, kao i uvijek, bila gospođa Asima, te sin Amar. Osim je pojedinačno primio svakoga u sobi. Sjedili smo u holu, razgovarali između sebe kada je došla gospođa Asima i rekla da „Švabo sve vas puno pozdravlja“, da je umoran i kako je „zamolio da Arsen ostane“. Tog trenutka sam osjetio zavist od svih prisutnih čelnika NSBiH.
Upravo je počinjao snimak susreta Liverpool – West Ham i Švabo je htio da gledam utakmicu sa njim i Amarom i da mu ispričam šta ima novo u Sarajevu, kako su raja, kako ide Želji i sva ostala moguća i nemoguća pitanja. Ostao sam sigurno još tri sata u bolnici. Ivica se tog 30. januara 2008. godine pojavio na stadionu i pogledao utakmicu u kojoj je Japan dobio BiH sa 3:0.
Bio je to jedan od mojih posljednjih susreta sa Ivicom Osimom kojeg se sjećam sa velikom radošću jer sam tada vidio i shvatio koliko mu znači grad Sarajevo, Željezničar, Grbavica, njegova sarajevska raja i koliko je imao volje, želje i borbe za život. Takvog ga se i danas sjećam.
Rijetki su ljudi koji za života uđu legendu i naprave sebi tamo mjesto svojim radom, uspjesima, znanjem, skromnošću i ljudskom veličinom. Ivica Osim je bio jedan od tih. Najvećih koji su hodali među nama.
